Pocket Palma / Dan

Nakon što su nas godinama navikavali na redovite doze retro estetike, Anja Papa i Luka Vidović priuštili su si dužu kreativnu pauzu, samo da bi se vratili s ambicioznim projektom duplog albuma, čiji prvi dio, znakovito nazvan „Dan“, upravo stoji pred nama. U današnjoj Tik-Tok ekonomiji pažnje, gdje prosječni konzument zaboravi ime izvođača brže nego što mu istekne pretplata na streaming servis, tri godine pauze od albuma „III“ zvuče kao vječnost. Ipak, povratak nakon najduže suše u karijeri pokazuje da nisu samo sjedili u nekom od zagrebačkih kafića i čekali da ih pukne inspiracija. 

Pocket Palma su se još prošle godine odlučili na redukciju. I to članova benda. Taj povratak u dvočlani sastav pokazuje se kao pun pogodak. Iako je taj treći lik svirački bio sasvim korektan, vjerojatno super tip i sjajan frend, no donosio je neku skroz drugu vibru i jednostavno se nije uklapao u vizualni estetiku Pocket Palme. Što god tko mislio, ali Pocket Palma prezentacijski bolje izgleda u savršeno simetričnom retro izlogu. Kao dvoje.

I ovaj novi uradak bolje funkcionira nego „III“. Ako se netko sjeća, trojka je poslije dobila Porina za najbolji album elektroničke glazbe. Ako usporedimo „trojku“ s ovim sjajnim albumom, lako možemo pomisliti da je te porinovske godine konkurencija bila nešto slabija. Ovaj je proizvod bitno jači.

Glazbeno, „Dan“ nudi ono što biste očekivali od njih, pa čak i malo više. Radi se o minuciozno isproduciranoj auditivnoj inačici moderne nostalgije koja se ne trudi samo kopirati osamdesete, već ih redefinira za generaciju koja te godine pamti samo preko YouTube algoritama. Najavni singl „Beskonačan dan“ je prava plesna dizalica. Ima taj zarazni beat koji vas jednostavno tjera na cupkanje u šlapama usred dnevnog boravka. A „Prvi dan proljeća“ je još bolji. Fenomenalne pjesme redaju se kroz album bez odmora. „Boli me“ se kao posljednji profilirao kao singl, ali „Pozovi me kući“ i „To“ su ozbiljne bombe. Njih ćemo se tek naslušati.

Zanimljivo je kako se u većini pjesama tekstovi namjerno povlače u drugi plan. Vokali zvuče pomalo mrljavo i nerazumljivo, no uz dozu zdrave pretencioznosti, taj pristup neodoljivo podsjeća na ono što je Elizabeth Fraser radila s Cocteau Twinsima. Možda Anja nema taj raspon, ali aura je tu. Uz hrabri aranžman Pocket Palma je uspjela zadržati autentičnost. Anja je u eteričnim vokalima više zastupljena, ostavljajući Luki onaj fini, hladni kuleraj u pozadini koji je oduvijek bio njihov zaštitni znak. I to je isto bila dobra odluka.

Kako je već rečeno, „Dan“ je tek prva polovica jedne veće priče koja će se, nadajmo se, zaokružiti nakon ljeta. Čekamo jesen i tu najavljenu „noć“. Brutalno dobar synth-pop Pocket Palme je dokaz da se ovaj žanr može razvijati bez da postane karikatura samoga sebe. 

Iz kuhinje Pocket Palme samo najbolji okusi.