Bio je to čovjek koji je počeo svirati gitaru u trenutku kada je Jimi Hendrix prestao biti živ. Lars Johan Yngve Lannerbäck, dijete iz Stockholma, imao je sedam godina kada je na televiziji ugledao snimku Hendrixova gorućeg instrumenta — i od tog trena nije prestao. Promijenio je i prezime i ime: uzeo je majčino djevojačko prezime, malo ga izmijenio u Malmsteen, a od nordijskog Yngve napravio teatralniji Yngwie. Identitet kao pozornica, ime kao bend. Čini se da je oduvijek znao što je htio i sve podredio tome, pa i ime i prezime.
Njegov debitantski solo album Rising Force je promijenio povijest gitare. Nominiran je za Grammy, a Malmsteen je tada imao 21 godinu.
Neoclassical metal nije postojao kao žanr prije njega. Malmsteen ga je izmislio.
Tvornica kulture prošle je noći bila puna — i to je važno naglasiti, jer Zagreb do juče nije bio na Malmsteenovoj karti Europe, svijeta. Četrdeset godina karijere, koncerti diljem svake kontinentalne velesile, ali Zagreb — nikad. Publika koja je čekala ispred vrata čekala je godinama. I dočekala. Od majica, jedna i jedina, uz njegove ploče za prodaju.
Yngwie je izašao na binu kao čovjek kojemu nitko nije rekao da su osamdesete završile. Bijela gitara, kosa spuštena niz leđa, raskopčana košulja, hlače s nitnama i čizme kakve se ne viđaju izvan VHS kazeta iz ’87. Frizerski i modni moment zamrznut negdje između Monsters of Rock festivala i prvog Reaganovog mandata. Publika je to dočekala s odobravanjem — jer upravo to je i željela vidjeti. Autentičnost, pa makar bila i ova konzervirana u jantaru. Zašto bi on mijenjao dobitnu formulu pa makar se radilo i o dužini kose, izgledu? Sve je podredio onome što jest. Yngwie Malmsteen u svakom smislu.
Prvih trideset sekundi rasčistilo je sve nedoumice. Ruka koja je 1987. jedva držala žlicu opet je radila ono što ne bi trebalo biti moguće — arpeggiji koji teku brzinom kojom se ne može pratiti pogledom, samo uhom. Zvuk Tvornice bio je bogat i topao, gitara je sjekla kroz sve ostalo, a Malmsteen — sada u 62. godini — svirao je s onom bezbrižnom preciznošću koja je zastrašujuća upravo zato što izgleda lako.
Negdje iza polovice nastupa dvorana je dobila moment koji nitko nije očekivao — ili možda jest, ali tek kada su ga čuli prepoznali su da su ga čekali. Četiri note. One četiri note. Smoke on the Water. Deep Purple. Ritchie Blackmore, čovjek kojeg Malmsteen uvijek imenuje kao jednog od svojih ključnih uzora, odjednom prisutan u Tvornici kroz ruke njegova učenika. Obrada je bila daleko od kopije — Yngwie je kroz nju provukao sve što jest, ali tema je ostala netaknuta, prepoznatljiva, i dvorana je zapjevala. Zagreb je zapjevao Blackmorea kroz Malmsteena, i u tome je bio neki savršeni krug.
Moglo bi se reći da je Malmsteen ego utjelovljen u instrumentu. Da je skroman glumac koji skriva sebe iza nota. No to ne bi bila istina, i publika u Tvornici to zna. Njemu nije stalo do toga da vas ne primijeti — stalo mu je da vas primijeti dok primjećuje njega. Ta vrsta narcizma ima svoju čar kada je potkrijepljena tehničkim majstorstvom ove razine. Zagreb je sinoć to dobio u punoj mjeri. Gledali smo i slušali Malmsteena sa strahopoštovanjem. Ostatak benda se nije posebno isticao, ali, realno, bi li se netko pored Malmsteenove veličine mogao istaknuti? Komunikacija s publikom je bila škrta, ali se zahvalio više puta. Nije tu bilo klišeja poput, nikad nisam bio ovdje, vi ste najbolja publika ikad, sigurno se vraćam. No, nije škrtario na trzalicama. Sretnici u prvim redovima koji su je uhvatili su sigurno priredili posebno mjesto u svom domu za čuvanje vrijedne uspomene.
Što reći za kraj? Možda najbolje referirati se za naslov njegove pjesme koju je sinoć izveo “You don’t remember, I’ll never forget”. On se Zagreba vjerojatno neće sjećati. Još jedan grad, još jedna puna dvorana, još jedna gitara zapeta u zraku na kraju nastupa. Ali mi — oni koji smo stajali u onoj dvorani dok su arpeggiji odjekivali od zidova — nećemo zaboraviti večer kada je čovjek koji je izmislio žanr konačno skrenuo s autoceste i zastao u našem gradu.
Galerija fotografija; Yngwie Malmsteen u Tvornici kulture, foto: Božidar Breški
