Što je INmusic bez kiše?

Dok je festival ulazio u svoje 20. izdanje, vremenska prognoza ponovno je prijetila pokvariti planove. Srećom, ovogodišnje nevrijeme bilo je dovoljno kratko i dovoljno blago da ostane tek još jedna priča u dugoj povijesti festivalskih vremenskih izazova.

Oni najuporniji, kamperi i publika koja na Jarun dolazi čim se otvore vrata, ipak su ga osjetili. Dok su se šatori učvršćivali, kabanice vadile iz ruksaka, a organizatori pratili radar, kiša je nakratko preuzela glavnu riječ.

No, ako netko zna svirati po kiši, onda su to Riječani.

Pomelo Chess Society otvorili su World Stage taman u trenutku kada su se mnogi još skrivali pod kabanicama i među prvima pokazali da nekoliko oblaka neće zaustaviti dobar početak prvog festivalskog dana. Iako su zaslužili brojčano veću publiku, oni koji su sakupili ispred pozornice odslušali su odličnu instrumentalnu svirku kao uvod u ono što je slijedilo.

Kako je večer odmicala, tako je i vrijeme postajalo sve naklonjenije publici. Na glavnoj pozornici publika se polako okupljala za Fat Dog. Frontmen je dio koncerta proveo upravo u prvim redovima, dok je bend svojom kombinacijom post-punka, rave energije i potpune nepredvidivosti iz pjesme u pjesmu podizao atmosferu. Plesalo se, skakalo i polako brisalo iz memorije da je samo sat vremena ranije Jarun izgledao kao da će potonuti pod novim pljuskom.

Do nastupa Nusantara Beata, koji su nas vratili na World stage, kiša je već postala tek uspomena. Sunce se ponovno pojavilo iznad Jaruna, a publika se okupila oko benda koji nam iz Amsterdama donosi spoj psihodelije, groovea i indonezijskih glazbenih korijena. Iako većina nije razumjela riječi pjesama, reakcija publike pokazala je da dobra glazba vrlo lako preskače jezične barijere.

Za mene je njihova izvedba imala i dodatnu dimenziju. Naime, nekoliko sati ranije razgovarala sam s članovima benda o njihovom identitetu, glazbi i korijenima, pa je bilo zanimljivo gledati kako sve ono o čemu su mi pričali prenose na pozornicu.

U međuvremenu je festival počeo živjeti svojim starim duhom.

Kao i svake godine, INmusic na nekoliko dana postaje mali grad za sebe. Između pozornica, kampa i šankova sklapala su se nova poznanstva, dijelili festivalski savjeti i objašnjavalo strancima zašto je štrukani pelin nešto što bi barem jednom trebali probati.

Englezi su odavno postali svojevrsna druga nacija domaćih festivala, pa je pomalo fascinantno koliko svaka nova generacija ponovno prolazi isto upoznavanje s domaćom kulturom ispijanja pića. Srećom, uvijek se pronađe netko spreman održati kratko predavanje o hrvatskoj kulturi, običajima i čarima tog gorkog klasika (jesam li to bila upravo ja?).

Srećom, za svih šankovi su radili brzo, redovi su se kretali iznenađujuće učinkovito, a između burgera, veganskih specijaliteta, pizza i svih mogućih festivalskih kombinacija bilo je teško ostati gladan.

Prvi dan festivala uvijek je pomalo upoznavanje terena. Gdje su najkraći redovi, gdje se krije najbolji hlad, gdje se pušta glazba do jutra i gdje ćeš završiti kada ti planovi potpuno propadnu? Upravo u tome i jest čar INmusica, koliko god pažljivo pratio raspored, festival te uvijek odvede negdje gdje nisi planirao završiti.

Dok su jedni jurili s pozornice na pozornicu, drugi su večer provodili oko Teslinog tornja, u Magičnoj šumi ili na nekom od manjih festivalskih punktova koji već godinama čine važan dio iskustva

Naravno, nisu se svi putevi te večeri slijevali prema istim pozornicama.

Nažalost, nastup Manic Street Preachersa propustila sam zbog pripreme za intervju s KT Tunstall. Koliko god čovjek pokušavao, još uvijek se ne može klonirati. Ono što sam kasnije čula od kolega bilo je više nego dovoljno da požalim zbog tog preklapanja. Reakcije publike bile su odlične, a sudeći prema komentarima, bend je isporučio jednu od zapaženijih svirki prvog dana festivala.

Slična je priča bila i na Hidden Stageu, gdje su One Cure okupile svoju publiku dok su se reflektori već polako okretali prema “većim” imenima večeri. No ipak, dok se tisuće ljudi okupljaju ispred Main Stagea, svaka pozornica i dalje nastavlja živjeti svoj vlastiti život. Oni koji su se zatekli u blizini Hidden Stagea teško su mogli izbjeći refren „Ja ne volim te“, koji se širio prostorom i privlačio znatiželjnike jednako uspješno kao i one koji su tamo došli namjerno.

Jedan od sljedećih headlinera bila je KT Tunstall.

Samo pola sata ranije sjedila je u press centru i strpljivo davala intervju za intervjuom bez trunke nervoze, kao da je pred njom sasvim običan radni dan, a ne nastup pred nekoliko tisuća ljudi. Opuštenost koju je pokazala na pozornici nije bila gluma, a ja sam imala sreće da podijeli samnom par minuta i pruži mi kratki uvid u svoju karijeru i kreativni proces, što detaljnije možete pročitati ovdje.

Na pozornici je bila jednako spontana i neopterećena, a uz nekoliko hrvatskih riječi koje je naučila usput, publiku je posebno nasmijala usporedbom škotskog haggisa i hrvatskih tripica, zaključivši kako su Škoti i Hrvati zapravo vrlo slični ljudi. Ako ništa drugo, barem po tome što vole pojesti cijelu životinju.

Nastup je pretvorila u šetnju kroz vlastitu karijeru, kombinirajući poznate pjesme s obradama izvođača koje voli. Tako su se tijekom seta našle i izvedbe pjesama „Psycho Killer“, „Walk Like an Egyptian“ i drugih favorita koji su pokazali koliko joj je važno podijeliti s publikom glazbu koju sama voli, a ne samo odsvirati vlastiti katalog.

Jedan od najljepših trenutaka večeri dogodio se kada joj je bend, uoči rođendana, na pozornicu donio tortu, a publika spontano zapjevala “Happy birthday to youuuu” te se na na nekoliko minuta World Stage pretvorio se u veliko rođendansko slavlje.

Kako se približavao nastup Jacka Whitea, rijeka ljudi slijevala se prema glavnoj pozornici te već i sam pogled na masu koja se kretala prema bio je dovoljan podsjetnik zašto je njegovo ime jedno od najvećih ovogodišnjih festivalskih aduta.

Od prvog trenutka izlaska na pozornicu bilo je jasno da se radi o glazbeniku koji i dalje djeluje kao da mu je pozornica prirodno stanište. Virtuozne gitarske dionice, prepoznatljiv vokal i nevjerojatna energija držali su publiku prikovanom tijekom cijelog nastupa.

Posebnu pohvalu zaslužuje i tehnička produkcija. Veliki bočni ekrani i odlično ozvučenje omogućili su da i oni najudaljeniji od pozornice bez problema prate svaki detalj nastupa, što je kod ovakvih festivalskih gužvi često jednako važno kao i sam koncert.

Kada su krenuli prvi taktovi pjesme „Seven Nation Army“, Jarun je na nekoliko minuta postao jedan veliki zbor.

Ipak, za mnoge kraj večeri nije bio na Main Stageu.

Dok je dio publike ostao uz glavnu pozornicu, drugi su krenuli prema Hidden-u gdje je nastupao Joshua Idehen.

Idehen je poznat po spoken-word nastupima, ali ono što se sinoć događalo pred publikom više je nalikovalo kolektivnom ritualu nego klasičnom glazbenom nastupu. Zajedništvo, ljubav, međusobno poštovanje i potreba da budemo bolji jedni prema drugima, ali i prema samima sebi bili su glavni motivi njegove propovijedi pa je ostala zapamćena mantra “Choose yourself”.

U jednom je trenutku zaustavio nastup i zamolio publiku da se okrene onima pokraj sebe, po mogućnosti potpunim strancima i da si međusobno pruži ruke uz izjavu „You are good.“

Na papiru zvuči gotovo banalno, a u stvarnosti je djelovalo iznenađujuće iskreno.

Možda je upravo zajedništvo riječ koja je najbolje opisala prvi dan festivala. Ne samo na pozornicama već i iza njih.

Dok su izvođači tijekom večeri propovijedali o povezivanju, dobroj energiji i zajedništvu, isti se osjećaj mogao primijetiti među publikom, organizatorima, volonterima i ekipom koja je cijeli dan pokušavala biti na nekoliko mjesta odjednom.

Tako sam prije intervjua s KT Tunstall dijelila mikrofon sa slovenskim kolegama, dok je nešto ranije kolega fotograf uskočio i preuzeo moj fotoaparat kako bi iz centra pogice uhvatio nekoliko kadrova fantastične atmosfere koju je priredio Fat Dog, a budući da je ipak nešto krupniji od mene, imao je znatno veće šanse preživjeti taj zadatak, čak i s dva fotoaparata u rukama.

Tu su i oni mali festivalski trenuci koji nikad ne završe na pozornici ni u službenim izvještajima. Kada nekome otkaže SD kartica pa se odmah pojavi netko tko ima rezervnu, kada se dijeli oprema, savjeti, kabanice ili samo dobra riječ.

Uzmemo li to u perspektivu stotine ljudi koji su ponavljali iste riječi (You are good!!) i grlile potpune neznance na Hidden-u savršena su slika atmosfere festivala.

Mnogi su na odlasku govorili o osjećaju katarze, što možda ovako čitajući zvuči pretjerano, ali teško je pronaći bolju riječ za takav kraj večeri.

Od riječkih instrumentalista, indonezijskog groovea, “lagane” KT Tunstall i virtuoznosti Jacka Whitea pa sve do kolektivnih trenutaka zajedništva prvi dan INmusica pokazao je zašto već dva desetljeća okuplja desetke tisuća ljudi na jednom mjestu.

Ako je suditi prema početku, pred nama su još dva vrlo duga i vrlo dobra festivalska dana.

A mi jedva čekamo vidjeti što donosi drugi.