Neki pjevači osvajaju glasom, neki energijom. Adi Šoše uspijeva spojiti oboje, a njegove pjesme publika često doživljava osobno. Cave Romane su 26. lipnja, u sklopu Rocks&Stars Festivala, bile mjesto na kojem su se njegovi hitovi pjevali od prvog do posljednjeg stiha.
Talentirani bosanskohercegovački glazbenik potvrdio je zašto se o njegovim koncertima posljednjih godina toliko govori. Šoše donosi izričaj koji je, u smislu čiste interpretacije, neka potpuno druga liga. Sposobnost da, bez kalkuliranja, iznese svu težinu teksta trenutačno ga izdvaja od glazbenika koji utočište traže u sigurnosti provjerenih aranžmana. U toj iskrenosti, pratio ga je odlični AL Music Band.
Nakon što je prisutne dobro zagrijao Antonio Krištofić, Šoše je izašao malo nakon 23 sata pred nekoliko stotina ljudi i nije gubio vrijeme. „Nevrijeme“ je od prve sekunde dalo naslutiti da nitko neće čekati svoje omiljene hitove. Publika je odmah ušla u Šošin tempo.
Bez predaha nastavilo se s „Čekam te“, „Sve ili ništa“, „Put do tebe“, „Zabranjena riječ“ i „Tajno moja“. Šoše je nekoliko puta samo spustio mikrofon i pustio da refreni pripadaju svima. Tijekom cijelog koncerta bio je u pokretu, plesao, skakao i često komunicirao s ljudima. Videozid iza njegovih leđa te vatra, dim i efekti pratili su svaki glazbeni zaokret.
Prvo veliko smirivanje stiglo je uz „Pusto ostrvo“ koje je otpjevao trudnoj djevojci iz publike. Bio je to jedan od spontanijih prizora koji je nagrađen velikim pljeskom. Kad je izveo „Vilu“, snažnu himnu o muškom kajanju i izgubljenoj ljubavi, stotine ruku ponovno su završile u zraku.
Jedan od najljepših trenutaka bio je glazbeni kolaž kojim je odao počast izvođačima uz čije je glasove odrastao. U tom emotivnom bloku publika se prisjetila četiriju neprežaljenih ikona: Massima, Tošeta Proeskog, Halida Bešlića i Olivera Dragojevića. Taj je dio koncerta bio svojevrsna zahvala glazbenicima koji su obilježili njegov glazbeni put.
Nakon tog medley-ja, ostalo se u istom ozračju uz „Zrno nade“ i „Tuđa“ za koju je Šoše rekao da mu je jedna od najdražih pjesama. Zatim je izveo „Vjerujem u nas“, s kojom je započeo karijeru. Brojni su mobiteli bili u zraku, bilježeći svaki kadar od prvog do posljednjeg stiha.
Iako je duet „Čista ljubav“ sa Senidah objavljen tek prije dva mjeseca, prihvaćen je kao da je godinama dio repertoara. Kad je na red došla pjesma „Visok rizik“, Šoše je jednim pokretom ruke pokrenuo valove, a nekoliko stotina dlanova poslušno ga je slijedilo od jednog do drugog kraja gledališta.
„Baila“ i „Bivša“ kao latino blok, unijele su dozu vruće, rasplesane energije. Košulja koja je doletjela iz gledališta završila je u Šošinim rukama. Uz osmijeh ju je zadržao gotovo do kraja nastupa, što je bila još jedna simpatična crtica večeri.
Nakon toga slijedile su „Od jeseni do proljeća“, „Šteta, zar ne?“ i rasplesana „Lele“ koja je još malo zapalila vatru. Ova izvedba unijela je onaj prepoznatljivi nemir, ostavljajući prisutne u pulsu kojem se nemoguće oduprijeti.
Emotivni vrhunac stigao je s pjesmom o idealiziranoj ljubavi, o trenucima koji ostaju najljepši baš zato što nikada nisu do kraja pripali stvarnosti. Kad je krenula „Najljepši cvijet“, stotine upaljenih mobitela obasjale su Cave Romane, a upravo je tada publika možda i najglasnije pjevala, kao da svaka riječ pripada njima.
Kraj je bio na vidiku, ali ga je Šoše još malo pomaknuo. Uz pratnju Amila Loje na klavijaturama, zapjevao je „Dobro jutro, tugo“, „Podsjeti me što to bješe ljubav“ i „Cesaricu“. Emocije su preplavile prisutne, a Oliverovi klasici kolektivno su se orili cijelim kamenolomom. Malo tko je ostao ravnodušan.
Na bis se vratio s cijelim bendom i Čolićevom „Kuća puna naroda“, zaključivši gotovo dvosatni koncert. Ovdje je pokazao svu raskoš svojega vokala.
Snažna povezanost između Adija i njegovih obožavatelja osjećala se tijekom cijele večeri. Mnogi su uz njegove hitove djelovali kao da istovremeno imaju potrebu prepustiti se glasnom pjevanju, ali i na trenutak ostati sami sa svojim mislima jer su im njegove pjesme značile više nego inače. Šošini hitovi, naime, nisu nimalo bezazleni — oni puno više nalikuju pažljivo zapakiranim emocionalnim minskim poljima. Dovoljan je jedan stih ili poznata melodija da probude nešto za što smo mislili da je odavno ostalo iza nas. Svojim prepoznatljivim vokalom uspio je ovaj hladni kamenolom pretvoriti u mjesto intime, čežnje i onih (ne)izgovorenih priča. I svi smo mu povjerovali.
