Što je zapravo sreća ako ne onaj stvaran, opipljiv trenutak u kojem se preklope dobra pjesma, ljetna noć i netko s kim je možeš podijeliti?
„Felicità è tenersi per mano, andare lontano…” – ta jedna rečenica sadrži mnogo toga što je talijansku kanconu učinilo toliko posebnom: ljubav bez zadrške, čežnja bez srama i potreba da se ono što osjećamo kaže naglas. Talijanska glazba nikada nije kalkulirala s emocijama. Nije ih pokušavala učiniti manjima, prihvatljivijima ni lakšima za podnijeti. Njezina je snaga u tome što dopušta osjećaju da bude velik. Ponekad i prevelik. Mediteran jednostavno ne zna pjevati u pola glasa.
Pula je 9. kolovoza ugostila Al Bana u intimnom ambijentu povijesnog Malog rimskog kazališta, ispunjenog do posljednjeg mjesta. U 21:10 izašao je na pozornicu. Plavi sako, bijeli šešir i držanje čovjeka koji je desetljećima navikao na velike pozornice odmah su prizvali onu staru talijansku eleganciju. Koncertni vremeplov pokrenuo je vječnim stihovima „Nel blu, dipinto di blu (Volare)“, dok je cijeli program nosio naziv „Una notte italiana“. Prisjetio se 1958. godine, kada je kao petnaestogodišnjak gledao Domenica Modugna na Sanremu. Upravo se tada, kako je otkrio publici, u njemu rodila želja za pjevanjem.
Koncert nas je vodio kroz glazbu i najljepše uspomene. U „Ci sarà“ pjevao je o onoj vrsti ljubavi koja se ne pita koliko je put pred njom dug, nego jednostavno vjeruje da će se dvoje ljudi ponovno pronaći. „Nostalgia canaglia“ otišla je u smjeru sjećanja, čežnje i čudne moći prošlosti da se pojavi baš onda kada mislimo da smo je ostavili iza sebe.
Rado je podijelio iskrene crtice iz svoje bogate karijere. Emotivno se prisjetio ulaska u krug oko Adriana Celentana, koji mu je preko obiteljske diskografske kuće omogućio snimanje prve ploče, suradnje s velikim imenima talijanske i svjetske glazbe, ali i pravnog spora s Michaelom Jacksonom oko sličnosti između njegove pjesme „I cigni di Balaka“ i Jacksonove „Will You Be There“.
Na repertoaru je bila i napuljska „Funiculì, Funiculà“. Predstavio ju je upravo onako kako joj pristaje – otvoreno i razigrano. Napulj ima vlastiti temperament – glasniji, razigraniji i uvijek spreman od običnog trenutka napraviti malu predstavu. Pula joj se nije imala razloga opirati.
Ton se promijenio uz dramatičnu priču o Amandi („Amanda è libera“). Nakon njegove interpretacije, teško je bilo ostati ravnodušan. Uslijedila je „Libertà“, a obje izvedbe nagrađene su snažnim pljeskom.
„Sempre, sempre“ donijela je nadu da će uvijek trajati ono što je lijepo. Poznata talijanska toplina i melodija vratile su kazalište u neka jednostavnija vremena.
Al Bano je nastupio uz bend kojem je tijekom večeri dao prostora za vlastite glazbene trenutke. Posebno su se istaknuli gitarist Adriano Martino Pratesi, basist Giulio Boniello te bubnjar Maurizio Dei Lazzaretti sa svojim solo dionicama. Ostatak benda činili su Tiziana Giannelli na violini, Alterisio Paoletti na klavijaturama te Alessandra Puglisi i Luana Heredia kao prateći vokali.
Važnu ulogu imao je i Al Banov sin Yari Carrisi, koji mu se pridružio na akustičnoj gitari. Obitelj se tako nije pojavila samo u pričama, nego i na pozornici. Izveo je „Hallelujah“ Leonarda Cohena i autorsku „25 Dollar Vision Of The World”.
Al Bano se nije držao strogo zacrtanog scenarija. Dobacivao je, šalio se i tražio reakciju iz različitih dijelova kazališta. Pozvao je lijevu i desnu stranu da se nadmeću u pjevanju „Santa Lucia“. Lijeva je cijelo vrijeme bila uvjerljivija. Nakon nekoliko pokušaja samo je zaključio da je „sveta Lucija napravila čudo“ budući da je i desna strana napokon propjevala. S publikom je tijekom cijelog nastupa komunicirao vrlo prirodno i spontano.
Ponekad je cijeli naš svijet prepun buke, a sve što nam treba je malo tišine i jedno „Parla più piano“. U njegovoj izvedbi ta je jednostavna molba dobila snagu mnogo veću od samih riječi.
A onda je stigao „Caruso“ – remek-djelo Lucia Dalle koje već pri samom spomenu nosi određenu težinu i izaziva trnce, a o kojem je istodobno gotovo nemoguće napisati nešto novo. Interpretacija je bila posebna i nije ni čudo što mu je donijela najduži pljesak večeri.
Nakon „Carusa“ otpjevao je Verdijev „Va, pensiero“ iz „Nabucca“. Al Banov veliki vokalni raspon i način na koji koristi glas često ga približavaju opernom izrazu. Odrastao je uz operu, a kasnije je u karijeri ostvario svoj san i snimio album klasičnih arija „Concerto Classico“. U Malom rimskom kazalištu tako je pokazao i onu stranu svog pjevačkog umijeća koja mu je posebno bliska.
Zajedno s hrvatskom violončelisticom Anom Rucner interpretirao je Bachovu „Ave Mariju“, a ona je samostalno izvela „Come un bel sogno“. Šteta što je njezin nastup trajao tako kratko.
Kad bi postojalo mjesto u kojem možemo biti slobodni, sretni i sklonjeni od svega što nas pritišće, zvalo bi se „Sharazan“. Tamo je, kako pjeva, „uvijek ljeto“, a sreća ne traži mnogo. Dvoje ljudi, malo blizine i osjećaj da sve izvan njih na trenutak može pričekati. Lica ljudi tijekom izvedbe govorila su dovoljno.
Nakon više od dva sata glazbe, napokon je stigla „Felicità“. Cijelo je Malo rimsko kazalište ustalo. Dovoljno je bilo nekoliko taktova da se njezina sreća preseli među prisutne. Pjevalo se zajedno, bez distance i bez potrebe da itko razmišlja o tome koliko je godina prošlo od njezina nastanka.
Al Bano je koncert završio riječima „Buona vita a tutti quanti! Ciao Pola!“, a uzvraćeno mu je dugim pljeskom, s velikim poštovanjem prema njegovoj karijeri i glazbenom nasljeđu.
Pula je dobila koncert za pamćenje, ali i priliku vratiti se u vrijeme kada se ljubav u pjesmi nije morala ublažavati ni pravdati. Njezine se emocije ne smanjuju samo zato što bi tako bilo jednostavnije. U tom svijetu ona jednako pripada i žaljenju i radosti, i sjećanju i nadi – i nastavlja trajati unatoč svemu. Talijanska kancona nikada nije pjevala o mirnim vodama i jednostavnim okolnostima. Od samih početaka slavila je strasti koje prkose pravilima, preprekama i svemu što ih pokušava uokviriti – točno onako kako to već desetljećima pjeva Al Bano.
Galerija fotografija; Al Bano u Malom rimskom kazalištu u Puli, foto: Loris Zupanc
