The Tubs / Hard Life

Što čini neki glazbeni album dobrim, odnosno „značajnim“ ili „velikim“, kako to ozbiljni glazbeni kritičari znaju reći? To je pitanje koje me muči već duže vrijeme. Naime, kad to nesporno svi razumijemo (makar intuitivno, ako već ne možemo „stručno“) u usporedbi između (recimo) Sgt. Peppera i Their Satanic Majesties Request, kako tu razliku u kvaliteti „uloviti“ i kvantificirati među redovnim djelima kakva se objavljuju danas. Zašto svi misle da je OK Computer tisuću puta bolji od Pablo Honey ili da je, štajaznam, Eto! Baš hoću! milijardu puta bolji od Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo? Iako bi se o svim ovim izrečenim stavovima i tezama dalo danima laprdati, nije ovo ni mjesto ni vrijeme, ali eto, neka vam to bude podloga za neki lagani mozgovni trening.

A sve to mi sad pada napamet jer sam nekidan (petak, 11.9.2026.) slušao Yammatov glazbeni kurikulum, u kojem je cijenjeni autor i urednik emisije Boris Jokić nahvalio ne samo The Tubs, nego i This Is Lorelei, dva relativno mlada benda koji su baš na taj petak objavili svoje nove albume (mislim da je to i jednima i drugima treći dugosvirajući uradak – čista koincidencija). Kako je moj običaj da svakog petka provjerim nova izdanja i preslušam sve ono što bi moglo biti zanimljivo, ja sam se, naravno odmah „bacio“ i na oba ta nova uratka. Obzirom da je ovo recenzija posvećena Tubsima, neću dalje o ovom drugom bendu (koji zapravo i nije bend, ali…), osim što ću reći da oboje (obadva, oba,…) svoje korijene nalaze u folku – svaki na svojoj strani Atlantika, jeli.

Dakle, The Tubs su Velšani i oformljeni su 2018. u Cardiffu (na allmusic.com piše da su iz Londona!) i njihov je folk veseo – rek’o bi moj prijatelj Vjeran: „pjanski“ – baš dobra podloga za gostioničke veselice. „Produhovljene“ gostioničke veselice, naravno – ne one kad pet pijanih mrcina sisa stoti pelin na šanku uz cajke navijene na 11, nego one gdje se veća društva okupljaju radi opuštanja. A Tubsi nisu morali bit iz Cardiffa/Londona – mogli su recimo bit i iz Dublina ili Corka ili Swansea ili Leedsa ili…kužite me….mogli su bit iz bilo kojeg mjesta u kojem ima nekih zgodnih pubova u kojima bi zasvirali kad se raja malo zagrije i kad žamor u prostoriji dobije na volumenu, da se tako izrazim. Ja, da imam pub u nekom od tih gradova, puštao bih ih svakog petka navečer, tamo oko pola 9, kad klijentela dođe „na radnu temperaturu“. Doduše, iz prve ruke sam se uvjerio da to petkom zna biti i nešto ranije, jer afterwork party događanja znaju bit zanimljiva već oko 7 PM. Hm…stalno nekako gubim „nit“ razmišljanja pišući ovo…htjedoh reći da bi Tubsi mogli zaigrati u nekom našem pubu (onome u Gospiću?) jer se to vidi s naslovnice njihova albuma koji je ukrašen (keltskim?) pleterima koji su i kod nas omiljen motiv. Srećom, tu prestaje svaka sličnost s likom i djelom osobe poznate pod akronimom MPT i njegove bratije. Ovi su dečki veseli, oni šire ljubav i dobro raspoloženje.

Jer, oni su zapravo punkeri…odnosno…pub rockeri. Granica između ta dva (nazovi) žanra je muzički dosta teška za objasniti. Ona je više, onako, duhovna i modna. Ako su punkeri bijesni radikali, ovi su više (umjereno) rezignirana radnička klasa kojoj je, eto, malo potrebno za sreću, ali ipak nisu baš budaletine da ne vide nepravdu i da ih ne smeta. Glazbeno, The Tubs dosta nalikuju na stare dobre Hüsker Dü. Nešto uglađenije, i malo „omekšane“ sa…recimo…dozom The Levellers ili takvog nekog benda (nekako mi se čini banalnim spomenuti Smithse, ali ima nekih momenata kad se sjetim Johnnyja Marra u najboljim jangle danima). Sama naslovnica Hard Life me pomalo podsjeća na jedan stari pub-rock/punk band koji se zvao Tenpole Tudor čiji je album Let The Four Winds Blow nekim čudnim slučajem izdan u Jugi. Ovi su doduše pjevali o engleskim srednjovjekovnim temama i valjda zazivali povratak Tudor dinastije (za razliku od jakobita koji su za Stewarte/Stuarte).

Kako bilo, The Tubs su izrazito zabavni. Za razliku od prošla dva albuma, ovdje zvuče veselije i manje „nabrušeno“…dakle, više pub, a manje punk. No, to je samo privid. Tekstovi su im izrazito zgodni i pametni. Lako se čitaju slušaju, nisu opterećeni kompleksni(ji)m metaforama i udaraju ravno „u sridu“, baš kako se i očekuje od pravog narodskog benda. Evo, sad mi pada na pamet Robin Hood…da…The Tubs zvuče vjerojatno kao dečki iz Sherwooda koji pod krinkom glazbenika spremaju pljačku nekakvog velikaškog zamka. Samo što oni ne moraju glumiti jer stvarno dobro sviraju. Zapravo, zvuče fenomenalno uigrani, i svirka im je ono što kažu anglosaksonci „tight“ – čvrsta. Prve tri pjesme na albumu su prave male bombe i sve imaju lijepe, suptilne porukice. Nakon njih, dobijete malu dozu ljubavi uz pravi veseli keltski folk kakvi ste čuli puno puta, ali možda nikad ovako sjajno odrađen. Potom, dečki (spomenuo sam da bend čine četvorica likova?) upale „full Hüsker Dü mode“ kakav su znali koristiti na svom prvom albumu. „Heaven Or London“ je, onako, dosta zaj***na stvar sa ozbiljnom porukom u kojoj protagonist dolazi u London „jer to se mora“ i tamo si sj**e život i onda laže svima, pa i samom sebi. Zgodno, jel’da?

Ostatak albuma je melodičniji i pristupačniji, rekli bi više „poppy“, a završava jedinom, jako dobrom laganicom „As Long As You Leave“. Uglavnom, većina pjesama se odnosi na uređivanja odnosa sa Svijetom i neposrednom okolinom (najčešće ljubavnim partnerima) čovjeka koji taman izlazi iz mladosti i ulazi u „ozbiljne“ godine. Povremeno, to zvuči nevjerojatno duhovito:

So if we don’t go to America then it’s over
Cus we can’t stay in England
And never get sober

A, kako rekoh, ponekad je i malo scary: 

No more room in heaven
Not for the singer of a ripoff band
Far too late to save
Wanking himself into an early grave

No, nije li i stvaran život baš takav (Šaka suza, vrića smija/Ča je život vengo fantažija)?

Hard Life je album o normalnim ljudima koji su za normalne ljude napravili normalni ljudi koji (eto, slučajno) sjajno sviraju i imaju istančan senzibilitet za procjenu Svijeta oko sebe (hm…s te dvije karakteristike možda i nisu „normalni“?). Kao takav, on je na površnoj razini izuzetno zabavan, a ako tražite „dubinu“, naći ćete ju u tekstovima koji su ukusno (kaže Google da je to pravi prijevod za „deliciously“) pametni i pitki.

Čini li ga to „velikim“ albumom u kontekstu početka ove priče? Teško mi je reći. Meni su se svidjela i prethodna dva njihova albuma, a zamjeram mu i malo priklanjanje srednjostrujaštvu u drugoj polovini, kad postane „prijemčiviji“ za svako uho. A fali mu i neka baš izrazito vrhunska pjesma („Narcissist“ s prethodnog Cotton Crown, recimo). Međutim, teško je odoljeti njegovom šarmu i top, top svirci. Činjenica jest da sa svakim slušanjem zvuči sve bolje, pa se nadam da će se kroz nekoliko godina ubrajati u nekakve klasike. Čvrsta četvorka, zasad. S mogućnošću ispravka naviše.

NAPOMENA: Spomen puba u Gospiću je mala (i podla) zlouporaba dnevne politike, ali moram reći da ja izrazito volim to mjesto koje sam imao čast višekratno posjećivati. I opet ću, akobogda.