AC/DC i njihova diskografska kuća Sony Music tvrde kako je bend prodao više od 200 milijuna albuma diljem svijeta. Kako službeno tvrde u SAD-u imaju 84 milijuna certificiranih albumskih jedinica, prema aktualnoj RIAA-inoj evidenciji. Najveći dio tog uspjeha pripada albumu Back in Black, za koji tvrde da je najprodavaniji album nekoga benda u povijesti. Iako službeni globalni obračun po bendovima/pjevačima ne postoji, dostupne procjene pokazuju kako je pet studijskih albuma s Bonom Scottom prodano u približno 45 milijuna primjeraka. Kada se pribroji koncertni If You Want Blood You’ve Got It, Bonov glas nalazi se na izdanjima prodanima u više od 51 milijun primjeraka. A ako je istina da što neizravno u knjizi vrdi Jessi Fink o autorstvu pjesama na Back in Black, onda je brojka puno veća.
A on, Jesse Fink je Britansko-australski novinar i publicist autor je knjiga o nogometu, popularnoj glazbi, narkokartelima i obavještajnoj povijesti. Među njegovim najpoznatijim djelima nalaze se dvije opsežne knjige o AC/DC-ju, The Youngs: The Brothers Who Built AC/DC (2013.) i Bon: The Last Highway (2017.), koju je na hrvatskom jeziku pod naslovom Bon: Posljednja autocesta objavio naš Rockmark. Jesse Fink vratio se 2024. knjigom Bon: Notes from the Highway, završnim dijelom svoje AC/DC trilogije. U biti Bon: Notes from the Highway je svojevrsna dopuna The Last Highway, ali i odgovor na reakcije koju ju je ta knjiga izazvala.
Glavni lik Finkove knjige, Bon Scott, spada u one rock zvijezde koju su nas prerano tragično napustili. O njemu je napisano tisuće i tisuće araka teksta, ali najčešće se ti tekstovi vrte oko nekoliko poznatih motiva: alkohola, žena, nestašluka, grubog humora, karizmatičnih nastupa i prerane smrti. U svim tim pričama stvarni čovjek, Bon postupno je nestao iza legende vječito nasmijanog rock’n’roll odmetnika koji kao da nikada nije napustio pozornicu. Fink u knjizi Bon: The Last Highway ulazi iz druge perspektive. Njegov Bon Scott nije samo pjevač AC/DC iz njihove najsirovije i, prema mišljenju mnogih, najbolje faze. On je istodobno zabavljač, pjesnik, alkoholičar, prijatelj, nevjeran partner, ranjiv čovjek. U knjizi je jako dobro opisano kako je Bon bio osoba koja je, razvojem karijere, sve teže razlikovao vlastiti identitet od javne slike koju je stvarao. Ovdje se ne radi o klasičnoj biografiji koja uredno prati Scottov život od djetinjstva do smrti. Fink se najvećim dijelom koncentrira na razdoblje između 1977. i 1980. godine, odnosno na posljednje tri godine Scottova života, To je vrijeme američke turneje AC/DC, proboj albuma Highway to Hell. Tu autor prati Scottov privatni život u to vrijeme te događaje koji su prethodili smrti u Londonu. Autor je sam objašnjavao kako ga je zanimalo upravo razdoblje o kojem se, između Scottove mladosti i tragedije iz veljače 1980., vrijeme o kojem se malo zna. Takav pristup ima svojih nedostataka. Čitatelj koji očekuje cjelovitu priču o Scottovu odrastanju, njegovim prvim bendovima i postupnom dolasku u AC/DC neće je ovdje dobiti. Knjiga pretpostavlja osnovno poznavanje povijesti grupe. Ipak, upravo joj ograničenost vremenskog okvira omogućuje čitatelja da uđe dublje u svijet beskrajnih turneja, hotelskih soba, američkih klubova i neizvjesnih honorara. To je razdoblje u kojem AC/DC još nije bio velika rock institucija, nego bend koji se svaku večer morao nanovo dokazivati na pozornici.
Dijelovi knjige u kojima se nabrajaju Scottovi ekscesi nisu najzanimljiviji. Ipak, takvih priča ne nedostaje. Puno su zanimljiviji trenuci u kojima Fink, razgovarajući sa Scottovim prijateljima, ljubavnicama i glazbenicima koji su s AC/DC dijelili pozornice, prikazuje čovjeka kojemu je vlastita reputacija počela predstavljati teret. Autor je razgovarao s nizom glazbenika iz bendova poput UFO-a, Van Halena, Foreignera i Cheap Tricka, ali i sa ženama koje su poznavale Scottovu privatnu, manje razmetljivu stranu. Pred čitateljem se tako pojavljuje Bon koji osjeća krivnju zbog alkoholizma, razmišlja o vlastitom zdravlju, teško održava ozbiljne odnose i navodno čak razmatra odlazak iz AC/DC-ja upravo u trenutku kada bend konačno postiže veliki međunarodni uspjeh. Fink uvjerljivo pokazuje kako poznata slika dobroćudnog pijanca koji se samo želio zabavljati nije bila potpuna. Scott je znao da gubi nadzor, ali nije pronalazio način da zaustavi obrazac samouništenja. U tom je smislu Bon: The Last Highway više od još jedne zbirke rock’n’roll anegdota. To je priča o cijeni izgradnje vlastitog mita. Od Bona Scotta očekivalo se da uvijek bude Bon Scott: duhovit, razuzdan, seksualno samouvjeren i spreman za još jednu rundu. Fink sugerira kako se čovjek iza toga lika postupno izgubio između onoga što je doista bio i onoga što su publika, bend i on sam očekivali da bude.
Druga polovica knjige mijenja ritam i prerasta u novinarsku istragu. Doslovno se Fink pretvara u detektiva i detaljno rekonstruira Scottove posljednje dane i sate. On uspoređuje proturječne iskaze, prati kretanje ljudi koji su ga posljednji vidjeli živog te preispituje okolnosti u kojima je pronađen u automobilu Alistaira Kinneara. Službena istraga kao uzrok smrti navela je akutno trovanje alkoholom, dok Fink razvija tezu da je u Scottovoj smrti presudnu ulogu mogao imati heroin. Ovdje se istodobno nalaze najveća snaga i najveća slabost knjige. Finkovo istraživanje doista je impresivno. Pronalazi ljude koji desetljećima nisu govorili, otkriva neusklađenosti u njihovim pričama i pokazuje koliko je površno zatvorena istraga smrti jednoga od najpoznatijih rock-pjevača svoga vremena. Knjiga stoga opravdano dovodi u pitanje jednostavnu i desetljećima ponavljanu verziju događaja. Ipak, postaviti ozbiljno pitanje nije isto što i dokazati odgovor. Fink na momente prelazi granicu između uvjerljive hipoteze i gotovo konačnog zaključka. Čitatelj bi zato trebao razlikovati dokumentirane činjenice, sjećanja svjedoka nakon mnogo godina i autorovo povezivanje dostupnih tragova. Knjiga u drugom dijelu postaje mreža teorija, ponavljanja i proturječnih iskaza. Slično vrijedi i za pitanje je li Bon Scott ostavio tekstove ili ideje koje su poslije iskorištene na albumu Back in Black. Fink pronalazi svjedoke i ranije izjave koje smatra znakovima kako je Scottov doprinos mogao biti veći nego što službena povijest benda priznaje. S druge strane, Angus Young izjavio je kako Scott nije sudjelovao u pisanju konačnih pjesama, premda je bio prisutan tijekom rada na nekim ranim glazbenim idejama. Brian Johnson izričito odbacuje tvrdnje kako su Scottovi tekstovi korišteni bez priznanja autorstva. Fink se ipak ne čini kao potpuno neutralan biograf. On je istraživač s vrlo jasnom tezom, a povremeno i tužitelj koji pred čitatelja iznosi svoj slučaj. To knjigu čini uzbudljivijom, ali i zahtijeva oprez. Nedostatak suradnje članova AC/DC i menadžmenta ostavlja važnu prazninu. Razumljivo je zašto autor nije mogao doći do njihove strane priče. Upravo je zatvorenost benda desetljećima otežavala rad gotovo svakome tko je pokušao napisati ozbiljnu biografiju AC/DC-ja.
Unatoč tome, Bon: The Last Highway vrijedna je knjiga. Fink ne piše uglađenu, službeno odobrenu priču u kojoj su neugodni detalji uklonjeni radi očuvanja legende. Njegov Bon griješi, povređuje ljude, laže, pretjeruje i propada, ali istodobno pokazuje nježnost, inteligenciju, odanost i svijest o vlastitim slabostima. Upravo zbog toga nakon čitanja djeluje stvarnije nego prije njega. Knjiga možda neće konačno riješiti misterij Bonove smrti, niti će zaključiti raspravu o nastanku albuma Back in Black. Vjerojatnije je da će otvoriti još nekoliko pitanja. Bon Scott nakon ove knjige nije manja rock-zvijezda. Samo je manje karikatura, a više tragična i proturječna osoba koja je pomogla AC/DC-ju pronaći vlastiti put, ali nije uspjela pronaći izlaz iz načina života koji je taj uspjeh pratio.
Za obožavatelje AC/DC-ja ovo je gotovo obvezno štivo. Za ostale je riječ o opsežnoj, povremeno zamršenoj, ali uglavnom napetoj priči o trenutku u kojem se rock’n’roll san pretvara u zatvor iz kojega njegov glavni junak više ne zna izaći.
