The Thermals / Under Crushing Rain

Jedan mi je dragi prijatelj jednom rekao da je najveći blagoslov starenja to što počneš zaboravljat manje bitne stvari, odnosno što ti pamćenje postane pomalo „selektivno“. Taj sam blagoslov osjetio prošli tjedan kad me drug Matko ugodno iznenadio viješću da su Thermalsi objavili novi album. Naravno da sam čuo pred nekoliko mjeseci objavljeni singl „I Will Be Delivered“ i da sam (onda) znao da će se nekakav album pojaviti prije ili kasnije, ali, kako rekoh, čovjek počne zaboravljati kad dođe u neke godine. A te jebene Thermalse baš nekako volim. Pisao sam već o njihovom The Body, The Blood, The Machine, meni jednom od najdražih albuma ikad. Bilo mi je žao kad su se 2016. razišli uz prigodno nazvani album We Disappear, ali, ruku na srce, nakon gore spomenutog remek djela, njihovi su se uradci sveli na pokoji bljesak i, većinom, reiteraciju onoga što smo već čuli, ali u dosta „mekšoj“ varijanti.

Eh sad… kako je ovaj Svijet nepovratno otiš’o u tri k**ca, umjesto da uživaju svjetsku slavu i kupaju se u parama, Thermalsi su sirotinja. Zapravo, uopće nisu Thermalsi, nego Hutch Harris, osnivač i glavni motor benda koji je odlučio svoju solo ploču izdati pod imenom Thermals. Zašto? Nemam pojma, morat ćete njega pitat. Ne znam tko je odsvirao bas, bubanj i ono malo klavijatura jer su informacije o albumu dosta oskudne. Naime, umjesto očekivane, zavidne karijere, Thermalsi su danas nekakav Bandcamp self-published bend. Odnosno, ne bend, već…kužite me. Usput…htjedoh naručit CD s Bandcampa i ostah šokiran da, osim 25$ osnovne cijene, moram platiti i preko 34$ dostave (i carine). Zaključak: „Zajebi informacije, pojavit će se kad-tad na netu – Deezer je dovoljan za slušanje.“

A što se ima za čuti? Ne mogu vam lako odgovoriti na to pitanje, pa ću to učiniti onako, izokola…

Kako to obično biva kod nemalog broja genijalnih ostvarenja, The Body, The Blood, The Machine (TBTBTM za potrebe daljnjeg teksta) je tek s ovim odmakom od cca 20 godina šire priznat kao jedno od remekdjela pop-punka (preferiram naziv „američki melodični punk“) i kao jebeno vizionarski album koji je prokazao američke desničare i njihovu sumanutu, militantnu „religioznost“. Kad sam prvi put preslušavao Under Crushing Rain, učinio mi se kao znatno lošija kopija te divote. Doduše, našlo se tu nešto drugačijih gitarskih efekata („In The Flow“ i naslovna) i nešto sintesajzera koji su zamijenili orgulje. Čak bi se za neke pjesme zakleo da sam ih već čuo (ono „oh-oh-ey-oh“ iz „I Have Enough Blood“ me užasno podsjeća na nešto, ali ne mogu nikako pronaći gdje sam to već čuo…mrzim kad mi se to dogodi), pa sam bio sklon napisati par riječi za „Soundcheck“ i iskazati fanovsko razočarenje.

Međutim, onaj šarm klasičnih termalsovskih bombi je nesporno prisutan i ovdje. Prije svega, na „A Dark, Dark Place“ koja baš kao da je preostala sa TBTBTM sessiona i sad je, nekim čudom pronađena. I onda, svakim slijedećim preslušavanjem počinjete sve više cijeniti jednostavnu ljepotu ovih pjesama koje su, iako „minuciozno“ producirane, još uvijek dovoljno sirove da vas jednostavno moraju pogoditi u punkersku dušu. Da se razumijemo, nijedna ovdje nije tako dobra kao one najbolje sa TBTBTM (a sad baš razmišljam ima li koje na TBTBTM a da nije „najbolja“), ali sve su stvarno OK. Evo, recimo „In The Flow“ je baš super pjesmuljak zavaravajuće optimističkog tona. Uglavnom, Hutch zna složiti pjesmu, a što ih više slušate to su vam bolje.

Ali nije samo melodijska veza s TBTBTM jaka. Šteta je što nisam uspio naći sve tekstove, ali već po nastupnoj „Good Morning Fellow Scavengers“ lako se dade zaključiti da je apokalipsa iz TBTBTM poharala Svijet i sad se preživjeli bave traženjem ostataka bilo čega čime bi se prehranili. Nisam baš siguran da razumijem svaku pjesmu, ali puno toga upućuje na to da je Under Crushing Rain album postapokalipse i priča o snalaženju preživjelog Hutcha u novonastalim uvjetima. Možda je sve to i metafora vezana za raspad benda, ali meni se ipak čini da je Hutch, unatoč nekim drugačijim tumačenjima, izrazito religiozan čovjek, ali na način koji je ispravan, odnosno, drugačiji od onog prijetećeg, šizogenog kakav vlada u zatucanim dijelovima SAD-a. A Thermalsi, by the way, dolaze iz vjerojatno najzatucanijeg od svih – Oregona. Dakle, takav, ispravno religiozan čovjek može na Svijet gledati samo sa ironičnim odmakom i o njemu govoriti sa cinizmom koji mu služi kao štit za očuvanje vlastite duše. Možda sam u krivu, ali ja tako doživljavam lik i djelo Hutcha Harrisa, jednog od mojih rijetkih glazbenih idola koji me nisu nikad razočarali.

Kroz cijelo vas djetinjstvo uče da su dvostruki aršini zlo i da treba imati uvijek jednak i ispravan stav. Međutim, kad odrastete, brzo shvatite da se sve, ali baš sve, mjeri (ne dvostrukim nego) višestrukim mjerilima i svatko iole uspješan u današnjem Svijetu ima različite standarde za svaku priliku. To se naziva pragmatizmom. E, pa ja ću bit pragmatičan i proglasiti Under Crushing Rain odličnim albumom. Objektivna istina je da ovo nije tako dobro i tako svježe kao ono što su Thermalsi radili pred dvadesetak godina, pa i da je produkcija pojela dobar dio nekakvog pankrokerskog efekta, ali kako Svijet to nije znao cijeniti onda, možda bi, s naknadnom pameću, mogao cijeniti ovo sada. Hej, pa to su jebeni Thermalsi, najveći „mali“ bend na Svijetu!