Detour / Sve je OK

Znate onaj osjećaj kad pustite muziku samo da ne slušate vlastite misli, a bend vam umjesto toga servira ogledalo direktno u lice? E, to je meni napravio novi album „Sve je OK“ zagrebačkog benda Detour. Zapakirali su različite životne situacije kroz genijalne tekstove i melodije da možete zaplesati dok vam se u grlu skuplja knedla. 

Već po naslovima naslutila sam da Borgudan nije išao najkraćim putem. „Umjetne glave“, „Kuća za krijesnice“, „Anđeo u bundi“ – svaka od tih sintagmi otvara neku vlastitu malu priču. Prema njegovim riječima, stihovi su dijelom nastali iz osobnih iskustava, a dijelom iz tuđih priča, knjiga, filmova pa čak i reklama. Pjesme nisu vezane uz jednu temu, ali između njih postoji zajednička nit: ljudi koji pokušavaju živjeti normalno dok im se oko glave gomila sve ono što život nosi – razlazi, propuštene prilike, ljubavi koje nisu uvijek lijepe, obitelj, gubitci i ljudi koji sve češće žive kroz neku plastičnu verziju sebe.

Kad sam dobila ploču na slušanje, odmah mi je svu pažnju preuzeo omot.

Retro, svijetle boje, ravne linije, plavo nebo, tri palme i moderna kuća s ravnim krovom. Na bijelim ležaljkama muškarac i žena. Sunčane naočale. Razmak između njih taman toliki da možemo pomisliti kako su zajedno, ali i da svatko ipak ima svoj mali komad svijeta.

Sve izgleda kao reklama za savršen godišnji odmor.

Pogledala sam dalje, preko vode. Tamo gori cijeli grad. Njih dvoje ne okreću glavu.

Mogu biti samo dvoje ljudi koji uživaju na odmoru, ali mogu biti i puno šira slika svega što smo postali. Dok je meni dobro, tuđi problem može slobodno gorjeti s druge strane vode. Nije moj.

Voda pritom zrcali prizor naopako. Jer ovaj album, baš kao i omot, stalno nešto govori ispod površine.

„Kako sutra izgleda“ otvara stranu A.

Idealna je za vožnju po gradu kasno navečer kad se u glavi vrti isto pitanje po tisućiti put: kako izgleda moje sutra ako u njemu nema onoga što mi je najvažnije?

Nekad se ljudi raziđu jer više nema ljubavi. Nekad jer više nemaju što dati jedno drugome. A nekad je najgore upravo ono treće – ljubav još postoji, ali za nju nema pravog mjesta u životu.

Glazba je dovoljno lepršava dok se ispod toga provlači prilično ozbiljna tuga. Elektronički zvukovi stvaraju lakoću, a sjetni vokal stalno vraća sve što bi ritam najradije sakrio.

Kad se sjeta malo slegne, dolazi „Preko prepreka“ koja me baš napunila optimizmom.

Počinje u dobro poznatom, zagušljivom prostoru – u glavi kaos, rutine pritišću, a s rečenicom „dugo već nismo isti” možemo se gotovo poistovjetiti.

Ključni preokret nastaje u trenutku kad shvatimo da niske udarce s leđa treba iskoristiti kao pogonsko gorivo u inat svima. 

Pjesma kreće suzdržano, no kako se bliži refren, gitare i sintesajzeri stvaraju zvučni dojam vjetra i promjene vremena pod oblacima. U refrenu se ritam sekcija više oslobađa , a vokali odlaze u visine čime sugeriraju da se nešto napokon pokrenulo. Poseban šarm pjesmi dale su violine.

Odlična mi je igra riječi s detaljem „Faire un bon Détour“. Détour, osim što je ime benda, znači zaobilazak, a poruka je sasvim jednostavna: nekad do nekoga ili nečega što želimo ne možemo ravno. Moramo okolo i puno duže nego što smo mislili.

Zatim sam poslušala „Anđeo u bundi“, najemotivniju stvar na albumu.

Glazba me odmah podsjetila na melodije iz starih glazbenih kutija na navijanje. Tad sam povezala da je „tiha noćna muzika“ zapravo prilično dobar opis onoga što slijedi. Sintesajzeri i tiha elektronika stvaraju noćni, sanjivi ugođaj. Na to se nadovezuju gitare i gudači, dok bas daje taman toliko laganog ritma da pjesma ugodno teče. Borgudanov vokal mi je ovdje najbolje sjeo. Podsjeća na šaputanje pred spavanje ili osobnu molitvu. Uvođenjem dječjih glasova postigli su da sve još više zvuči nevino i čisto.

Riječ je o iznimno dirljivoj, intimnoj baladi koja se bavi temom gubitka voljenog bića, tugom i neumoljivim prolaskom vremena. Svi koji su ikada izgubili nekog svog – bilo člana obitelji ili malog dlakavog stvora koji nas čeka kod vrata – osjetit će kako im se sat zaustavlja u poslijepodnevu. Pjesma, bez obzira na raspad sistema, na neki čudan način pruža mir, kao da netko s Mjeseca javlja da je sve u redu i da možeš sigurno dalje. U meni je probudila i još jedno pitanje: koliko toga u životu izgubimo zato što smo predugo mislili da još imamo vremena?

Poslije potresnog „Anđela u bundi“ za oporavak je zasvirala „Ljubav je“ koja zrači poznatom toplinom.

Ljubav boli. Remeti san. Zna lajati, režati i šutjeti.

Ali, isto tako, ubrzava srce, raširi zjenice, napravi da se nasmiješ bez posebnog razloga. Ključna misao refrena – „u svakom obliku lijepa” – slavi ljubav u njezinoj cjelovitosti, podsjećajući da u iskrenom osjećaju nema grijeha niti jednostavnog lijeka.

Odlična mi je akustična gitara u uvodu i puhači koji povremeno upadaju točno koliko treba. Melodija je pamtljiva, tempo taman za lagano njihanje.

Svidio mi se vokalni dijalog jer ne zvuči kao da nam netko drži predavanje o ljubavi. Više je kao razgovor dvoje ljudi koji pokušavaju shvatiti vlastiti odnos dok još uvijek stoje usred njega.

Stranu A zatvara „Piccola“.

Naslov me odveo prema početku neke veze, prema slatkastom ludilu kada svemu dajemo nova imena.

Kad ono – posveta Borgudanovim kćerima.

I puno bolja pjesma nego što sam očekivala.

Hvata prvi susret s vlastitim djetetom kada ti se život u nekoliko sekundi rastavi i presloži. Prvi dah, strah, odgovornost i čudna spoznaja da ono što si dotad smatrao životom odjednom izgleda kao priprema.

„Piccola“ me asocira na uspavanku. Gudači, gitara i nježni vokali složeni su s puno mjere i produkcijskog ukusa.

„Pusti me da spavam“ otvara stranu B i odmah podiže temperaturu.

Potpuno mijenja raspoloženje. Ovo je čista klupska stvar za kasne sate i aftere — ima jak, zarazni ritam, vozeći bas i sintove koji odmah natjeraju na pokret. Fora je što su ubacili i kratke funk gitare pa pjesma i dalje ima dušu živog benda. Jeka na vokalima baš pogađa osjećaj umora i mutne glave poslije dobrog izlaska. „Pusti me da spavam i da me nema.“

Pošteno.

Nekad čovjeku stvarno ne treba razgovor. Treba mu san.

Pogotovo kad je umoran, mamuran ili pun afekta, jer tada vrlo lako donese odluku zbog koje će se sutra pitati što mu je bilo.

„Kao ptica let“ nudi vrlo dobar aranžman. Bas i bubanj drže čvrstu podlogu, udaraljke unose dodatni pokret, a puhači, koji se povremeno čuju, vedrinu. Gudači su suptilniji, više zaokružuju zvuk nego što traže pažnju. 

Refren mi je odmah prirastao srcu zbog riječi, predivne melodije kao i zbog vokala koji se tu potpuno raspjeva uz podršku pratećih vokala.

Pjesma govori o neumoljivoj povezanosti i uspomenama od kojih smo satkani. I kada se pojave geografske ili vremenske prepreke („I more da nas razdvoji… i vrijeme kada razvali”), misli koje putuju poput ptice i čuvaju osmijeh voljene osobe pokazuju da ono što je proživljeno i dalje traje dok god živi u našem sjećanju. Ptice istog perja lete zajedno, bez obzira na sve. 

„Umjetne glave“ su vrhunac albuma.

Ovdje se puno toga događa, ništa nije prenatrpano. Brza je, zarazna i odmah vuče na ples. Na prvu se čuju mehanički, repetitivni sintovi koji zvuče baš robotski, kao neki računalni kod. Čim se u tekstu krene tražiti ljudski dodir, ulete tople gitare i opušteni ritam basa i bubnja. To razbije svu tu elektroniku i da pjesmi pop štih. Split, Šibenik, ručak, vino, more, zadnji otok…

Čovjek bi rekao: evo još jednog ljetnog hita.

Pod krinkom šarene pop melodije krije se tjeskoba pred svijetom dronova, algoritama i ispeglanih lažnjaka. Pjesma vapi za „čistom analogijom” — za dodirom i stvarnim čovjekom — dok nas okružuju umjetne glave s prazninom na mjestu srca. U tom kontekstu, čak i taj idilični „zadnji otok” iz stiha prestaje biti mjesto spasa i postaje tek prozirna geografija za bijeg. U stvarnosti, dovoljan je samo jedan takav spomenuti otok u pogrešnom trenutku da se rasprši iluzija i nastane nepremostivi tajac iz refrena. 

„Kuća za krijesnice“ nakon svega toga djeluje kao povratak kući.

Vrlo je mirna i intimna. Produkcijski su pogodili pravu mjeru. Elektronika i pravi instrumenti odlično se nadopunjuju. Pjesma nije pretrpana zvučnim efektima niti se itko u bendu dokazuje dokazivanja radi. Sve ide lako, prirodno i “diše”. 

Govori o obitelji i potrebi da postoji jedno mjesto na kojem ne moraš nikome objašnjavati tko si. Stan na sedmom katu postaje više od stana. Tu se čovjek može maknuti od buke, pogleda i tuđih osuda.

Balkon koji noću „pjeva kao naš brod“ lijep je motiv, a partnerica i dijete su smisao cijele priče. Bez njih bi kuća bila samo kulisa. S njima je dom.

„Na put“ donosi country i road-trip ugođaj. 

Akustična gitara, bas i bubanj drže stabilan puls koji te stalno vuče naprijed, kao puls vožnje. Sintovi u pozadini stvaraju osjećaj širine, kao da gledaš kroz prozor dok prolaze pejzaži. Električna gitara uleti samo tu i tamo, skroz stidljivo da malo doda boje. Kad se u refrenima na Nenadov glas nadovežu ženski prateći vokali, osjeti se tračak nade u pjesmi. 

Ljudi puno pretpostavljaju, a premalo razgovaraju. A onda kad sve pokvare i kad se toliko toga nakupi, ne znaju odakle krenuti. 

Otkud da krenemo popravljati stvari, otkud kad toliko je toga iza nas?

Može li se išta spasiti nakon svega što se već dogodilo?

Možda može.

Ali, samo ako odlučimo stvarno krenuti.

Ne da jedan vuče, drugi se pravi da ide.

Pred kraj, još je ostalo pitanje koje zapravo sažima cijeli album:

Kada netko kaže da je sve u redu, vjerujete li mu? A kada to navečer kažete sebi, dok gasite svjetlo?

Naslovna „Sve je OK“ zatvara stranu B.

Bubanj i bas voze skroz ravno i ne daju pjesmi da uspori. Gitare su ovdje u prvom planu — sviraju oštre, ritmične akorde, a pred kraj izbiju u baš dobar solo. Sintesajzeri prate u stilu osamdesetih, pa sve skupa zvuči vrlo poletno. 

„Sve je OK“ vjerojatno je jedna od najčešće izgovorenih rečenica onda kada stvari baš i nisu OK.

Međutim, život ide dalje čak i kada se nešto putem polomi. 

Kad podvučem crtu nakon što sam preslušala cijeli album, najviše su me osvojile „Kao ptica let“, „Umjetne glave“ i „Preko prepreka“ zbog stihova, melodije i ritma, a malo manje „Na put“ i „Pusti me da spavam“ zbog jednoličnosti, falilo mi je malo više „šuga“.

Detour nisam slušala prije s posebnom pažnjom. Znala sam neke njihove hitove, ali nisam imala potrebu ulaziti dublje. Nakon ovog albuma, na njihov koncert idem čim se pruži prilika. 

„Sve je OK“ vrijedi poslušati zbog tog malog pomaka između onoga što čujemo i onoga što se iza toga krije. Album je dovoljno lagan da mu se možete prepustiti, ali dovoljno neugodan da vas povremeno natjera da zastanete.

A tada možda i skinete naočale.