@ / Autosmile

Britanski grad Canterbury, osim što je sjedište glavnog autoriteta Anglikanske crkve, nadbiskupa Canterburyjskog, poznat je i po nekoliko bendova koji su tu djelovali, a obuhvaćeni su zajedničkim nazivom Canterbury scene ili Canterbury sound. Tu su scenu činili bendovi i umjetnici koji su svoju glazbu temeljili na folk glazbi dobrano „obogaćenoj“ psihodelijom, a ponegdje dodajući i jazz utjecaje. Da ne duljim, ti su (u to vrijeme) avangardni bendovi razmjenjivali članove i bilo bi prekomplicirano prepričavati biografije i povezanosti, pa se zadržimo na nabrajanju najznačajnijih: Soft Machine, Caravan , Gong, Hatfield and the North i Egg. Ako vas zanima povijest rocka i psihodelije, morate se barem površno upoznati s likovima i djelima ove ekipice. Iako su ostali relativno daleko od svjetala pozornice koja je obasjavala „mainstream“ glazbu tog vremena, njihovo je djelo dosta utjecalo na razvoj kasnije glazbe, posebice art-rocka i indie glazbe općenito.

Ono što radi filadelfijski duo @ na prvu me podsjetilo na nešto što su radili, recimo, Caravan. Njihov uradak Autosmile nastao je nakon šest godina zajedničkog bavljenja glazbom i jake reputacije nastale „pučkom predajom“ („word of mouth“) na američkoj indie sceni, a riječ je o njihovom drugom albumu nakon Mind Palace Music iz 2023. i EP-ja sjajnog naslova Are You There God? It’s Me, @ (2024.). Zanimljivi „štiklec“ je da su se vokalistica i gitaristica Victoria Rose i multiinstrumentalist Stone Filipczak upoznali na daljinu, pa su počeli i surađivati „dopisno“, jer je ovaj potonji u to vrijeme živio u Baltimoreu. Kako bilo, nakon početne suzdržanosti, uočili su potencijal za suradnju i krenuli u „biznis“. Nakon spomenutih djela, prepoznao ih je 4AD koji ih je preuzeo i izdao Autosmile. Ne znam jesu li ime @ odabrali kako bi piratima otežali nalaženje njihovih uradaka po P2P i torrent servisima, ali moram primijetiti da je svako guglanje informacija o njima mali „pain in the ass“. Sjećam se da sam isti problem imao svojedobno i sa projektom S kojega je vodila Jenn Ghetto, genijalna indie glazbenica koja je participirala u bendu Carissa’s Wierd…ali to je jedna sasvim druga priča.

Vratimo se na glavnu temu…Autosmile je jedan vrlo, vrlo zanimljiv uradak u nekakvoj vrsti glazbe kakvu danas rijetko srećemo i doista podsjeća na vremena s kraja 60ih i početka 70ih. Osnovu čini akustična gitara praćena bubnjem, uz dodatak gudačkih instrumenata, ali opet sve to ne zvuči kao nekakav „obični“ komorni pop. Ponegdje stvar začini poneka jazzy fraza („Your Dog“) ili kakva mala majstorija na gitari („Untitled“), a ponegdje i na basu („I’m Not In Pain“). No, ono što je bitno da svaka, ali baš svaka pjesme negdje sadrži neki baš opaki „hook“ koji će vas zakačiti i prisiliti da sve ispočetka poslušate još pozornije. Pa onda opet. Pa još jednom. Kažem vam, ovo je stvarno zarazno. Na prvo slušanje tako-tako, a onda na svako sljedeće sve bolje i bolje. Mora vas oduševiti kako ovo dvoje isprepliću svoje glasove (naslovna „Autosmile“, na primjer), a i kao cjelina, album je baš nekako ugodan i krajnje chic. Kao da jedete neko vrlo komplicirano jelo kakvo bi odnijelo pobjedu na natjecanju najboljih svjetskih chefova. Zahtjeva nešto truda i angažmana za raspoznati sve te okuse i mirise, ali kad to uspijete, osjetit ćete se nagrađenima.

Na Deezeru tekstovi nisu dostupni, pa sam ih morao potražiti drugdje, sve nevjerujući Pitchforku koji ih je nazvao nerazumljivima. I trebao sam im vjerovati jer sam od čitanja istih dobio napad vrtoglavice. Naime, ako i imaju kakvog značenja, ono je rezervirano samo za autora i, eventualno, štrebere koji će ih pokušati dešifrirati. Evo vam primjera:

The best of all of us
Lies in the husk of love
One smile to break it down
One look to hold your ground

Čisto larpurlartističko izdrkavanje? Ne znam i ne bih rekao, ali da je kriptično – jest. Ovo dvoje omladinaca fakat zna skladati, svirati i pjevati. Jesu li mogli to uraditi da bude prijemčivije većem broju potencijalnih konzumenata? Teško mi je reći, ali po svemu što sam čuo, oni jesu malo „nakrivo nasađeni“, baš kako su to bili…štajaznam…Jimmy Hendrix, Frank Zappa, Robert Wyatt, i hrpa drugih koje danas smatramo klasicima. @ možda nisu otvorili toliko novih obzora koliko su to činili ovi dečki i cure iz šezdesetih, ali treba znati i da je broj mogućnosti u 2020ima (ili da ih nazovemo „zadnjima“?) bitno, bitno manji. Možda se to promijeni kad strojumlje obznani svoje glazbene preference. Dok smo mi, ljudi, glavni konzumenti, notne kombinacije će morati ostati (barem donekle) smislene, tj. „slušljive“. A ove koje nam plasiraju @ su i puno, puno više od toga.