Sve naše oluje u jednoj šalici čaja: Zvjezdan Ružić u Istarskom narodnom kazalištu

Na scenu je ušao skromno. Sjeo je za klavir i počeo svirati, bez ijedne uvodne riječi. Tako je Zvjezdan Ružić u petak, 30. listopada, u 20 sati, otvorio večer u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula.

Album „A Storm in a Teacup“ zapisao je u svom londonskom stanu, nakon godina tišine i oluja koje je prolazio. Nije ga unaprijed raspisao do posljednje note. Krenuo je bez gotovih orkestracija, s udaraljkama koje je tek upoznavao, jer je želio zadržati slobodu da sam pronađe vlastiti zvuk. Zato ni na pozornici ništa ne zvuči kao poslušna izvedba po notama. Svaki je instrument tu zato što ima što reći.

Tijekom dva sata izveo je 22 od 33 skladbe s projekta „A Storm in a Teacup“. Koncert je bio zamišljen kao priča o fragmentima životnog puta, a na ekranu su se pojavljivale misli, emocije i borbe. Glazba je filmska, orkestralnog zvuka, a nije iz nijednog filma, sva je autorska. Uz klavir su se izmjenjivali udaraljkaši, harmonika i klavijature, a svaki instrument, zvižduk i glas dodavali su skladbama svoju boju i čar. Svjetlo je vjerno pratilo promjene raspoloženja. Tekstovi i glazba ostavljali su dovoljno prostora da svatko u dvorani kroz tu priču provuče svoju. Snažan oslonac u svemu je vjera, koja mu je u životu davala snagu da ide dalje, a o njoj je otvoreno govorio.

Zvjezdan Ružić u Istarskom narodnom kazalištu, foto: Marko Hajdarović

Za klavirom je Ružić sjajan virtuoz, ali večer se nije oslanjala samo na vještinu. Bilo je dinamike, od tihih trenutaka do punog zvuka cijelog sastava, a skladbe su bile poredane tako da je napetost rasla i opuštala se, poput oluje koja se približava, izbije i utihne. Možda je najveći učinak imala upravo tišina. Nije ju ispunjavao, nego ju je puštao da traje, a dvorana ju je izdržala zajedno s njim.

U prvom dijelu koncerta izdvojile su se „Under Big Ben’s Chime”, „Whispers of the Red Dragon” i „Lost in the Storm”, te emotivna „Through My Eyes”, posvećena njegovu ocu.

Neke su skladbe nosile poruke koje se ne zaboravljaju na izlazu iz dvorane. „Echoes from the Other Side” govori o ogradi za koju vjerujemo da nas dijeli od ljepšeg, šarenijeg svijeta. Stojimo pred njom, gledamo preko i uvjereni smo da je život negdje drugdje. Ružić je u tom šarenom svijetu već bio, a ono što ga je dijelilo od njega postojalo je samo u njegovoj glavi. Nema tu ni žice ni zida, samo uvjerenje koje smo sami izgradili. „Caught in the Unseen” tu misao vodi još dalje: najgori zatvor nije onaj sa zidovima, bravama, ključevima i stražarima. Najgori je onaj bez rešetaka, u koji smo ušli bez presude i iz kojeg bismo mogli izaći kad bismo samo povjerovali da su vrata otključana.

Zatim je Ružić otišao, a s njim i dio glazbenika. Pozornica je pripala udaraljkašima, koji su u solo točki pokazali sav svoj talent. Kad se vratio, prvo im se pridružio i nakratko s njima svirao, a dvorana je odgovorila najjačim pljeskom večeri.

Na „Cyclone of Dread” vrtjelo se pitanje na ekranu koje postavljamo gotovo iz navike: „Kako si?” Postavljamo ga reda radi, a da nismo ni spremni čuti što druga strana ima za reći. I ta druga strana to zna, pa odgovara onako kako se odgovara: „Odlično!”, „Sjajno!”. Ne želi zamarati druge svojim problemima, a ne zna ni zanima li pitanje uopće nekoga. Tako se obično „Kako si?” pretvara u razmjenu najbržih odgovora, i često nas ostavi sa sjajnim, odličnim ljudima koji to nisu.

„Rider of Silence” posvetio je Massimu Saviću, pjevaču rođenom u Puli. Bio je to još jedan emotivan i težak trenutak. Na „44 Russell Road” uključio je publiku: pri kraju skladbe zviždao je on, pa je zazviždala i dvorana, svatko na svoj način i u svom ritmu. Svi smo se, zajedno s njim, nasmijali. Čovjek koji je sjedio iza mene dobacio je da bi nam trebao metronom.

Pri kraju je predstavio sve zaslužne za koncert, od glazbenika s kojima je dijelio pozornicu do ljudi iz kazališta i svoje menadžerice, a posebno je zahvalio i pulskom udaraljkašu Vedranu Vojniću na pomoći oko organizacije koncerta.

Poručio je da je zadatak ispunjen ako je glazba barem do nekoga doprla. Prije bisa rekao je: „Hvala Pulo, jedva čekam ponovni susret. Ovo je večer koju ću ponosno nositi u srcu. Laku noć!”

Za bis je izveo skladbu po kojoj se projekt i zove, „A Storm in a Teacup”, razornu i moćnu, uz poruku da nam se u trenutku svaka oluja čini golema, a kad prođe, s vremenskim odmakom ispadne tek mala oluja u šalici čaja. Ljudi su se ustali, ispratili ga ovacijama i dugim pljeskom.

Nakon koncerta, zaustavila sam ga nakratko i postavila mu nekoliko pitanja.

„Zvjezdane, oluja u kazalištu je prošla, kako se osjećate nakon koncerta?”

„Van sebe sam!”, rekao je. „Publika, atmosfera, koncert, stvarno smo dali sve što smo imali ja i moji suradnici u kreiranju ove večeri. Što da kažem, nego da idem doma zahvalan punog srca.”

„Što za Vas znači ovaj projekt?”

„Za mene osobno projekt je simbol milijun malih unutarnjih pobjeda nad nekim strahovima, nad starim uvjerenjima i pobjeda nad životom. Toliko mi ovo znači.”

„A da je Vaša glazba večeras bila razglednica iz Pule, koje bi emocije pisale na njoj?”

Pitanje ga je zateklo, pa smo se oboje nasmijali. „Pa možda biste Vi trebali odgovoriti koje bi emocije pisale. ”, rekao je, a onda se ipak sjetio: „Mogle bi pisati intima i ogromna količina ljubavi.”

Obećala sam mu da ću njegov odgovor nadopuniti, pa dodajem dvije riječi: zahvalnost i zajedništvo. Vidjele su se na pozornici, među glazbenicima koji su zajedno gradili svaku skladbu, i među svima kojima je imenom zahvalio jer su doprinijeli da ova večer bude onakva kakva je bila. Vidjele su se i u publici, koja je u tišini pratila svaku izvedbu, pljeskom odobravala njegove priče, zazviždala i nasmijala se zajedno s njim, a na kraju ga ispratila stojeći.

Takva razglednica stiže vam iz Pule: s intimom, ogromnom količinom ljubavi, zahvalnošću i zajedništvom.

Setlista:

Shattered Into Dawn

I Trust In You

Under Big Ben’s Chime

Maze Of Illusions

Was That All?

Through My Eyes

Whispers Of The Red Dragon

Lost In The Storm

My Human Heart

Echoes From The Other Side