Alex G / Headlights

Završiš studij i zaposliš se u korporaciji. To jednostavno zvuči kao normalan životni put za većinu. I onda radiš godinama, napreduješ, zarađuješ više i tako to. Pa dođeš u neke godine i shvatiš da je korporativni svijet licemjeran i da je sve ono što si ganjao zadnjih 20-ak godina potpuno bezveze i isprazno. Jesi li dosegnuo mudrost ili si samo potrošen?

Alex G nema iza sebe desetljeća u korporaciji. On ima tek 32 godine. Ali on ima iza sebe 9 albuma i, k tome, dva soundtracka. I sve to što je napravio je duboko ukorijenjeno u indie tradiciji. Naime, Alex G je kantautor, dobrano naslonjen na djela prethodnika kao što su to nikad prežaljeni: Elliot Smith, Tim i Jeff Buckley, pa ako baš hoćete, i Lucinda Williams.

A zašto vam sve to govorim?

Zato jer je Alex svoj 10 studijski album Headlights objavio za veliku etiketu RCA čime je per definitionem prestao biti „indie“. To ga je toliko zasmetalo da je dobar dio albuma posvetio figurativnom gubitku nevinosti, a čini se i da je taj čin u njemu pokrenuo navalu nostalgije.

„Once I rode a black horse

Headlights in my eyes

Dragging down a yellow moon

Just to bring it back to life

Yeah, my heart’s insane

Lеt the money pave my way“

Pomalo je naporno slušati te jadikovke i isprike, ali ako uputite više pozornosti na glazbeni dio, nećete ostati razočarani.  U današnjem, potpuno prenapučenom svijetu indie kantautora pomalo je deplasirano pričati o originalnosti, a mnogim stilskim karakteristikama Alex će vas podsjetiti na Elliota Smitha, prije svih. To, ipak, ne može sakriti činjenicu da je Alex vrlo vješt kantautor i da sve su njegove pjesme dobre.

Pogotovo to vrijedi za izuzetno zabavnu „Afterlife“ u kojoj Alex tambura po mandolini i koja je njegova najveselija pjesma koju sam čuo. U nekom „boljem“ svijetu, ova bi pjesmica bila megahit sa svojom jednostavnom i efektnom melodijom. Naslovna „Headlights“ zvuči (na neki sjajan način) arhaično i jako me podsjeća na nešto što je radio neprežaljeni Nick Talbot pod pseudonimom Gravenhurst. Za istaknuti je i klavirska balada „Is It Still You In There?“ koja zvuči kao neki mali amalgam jazza i klasike i pjeva ju dječji (ili ženski) zbor. Vrlo ozbiljno djelce, rekao bih, koje je, po mojoj procjeni trebalo biti zadnja pjesma na albumu. Ne znam zašto je iza nje dodana live izvedba „Hotel Logan“. Možda zato što je htio završiti optimističnijim notama u (uvjetno rečeno) springstinovskom stilu?

Sve u svemu, Headlights zvuči vrlo dobro i nema takozvanih „fillera“. Pjesme su ujednačene, lijepo profilirane atmosfere, a tekstovi su zgodno minimalistički, iako, kako rekoh, tematski ograničeni.

Neću vas lagati – svih prethodnih 9 albuma unatoč – prvi put sam čuo za Alexa kad sam na Pitchforku ugledao recenziju Headlights ocjenjenu visokom ocjenom. Zato sam morao preslušati nešto od njegovih ranijih radova, s ciljem da provjerim da li je ta njegova izdaja samo umišljena ili se nešto u njegovoj glazbi suštinski promijenilo. Prva stvar koja mi je upala u uho jest da je novi album značajno rafiniraniji. Aranžmani su bolje „popeglani“ i nema više DIY estetike koja se ogledala ponajprije u uporabi „jeftinih“ zvučnih efekata. Alex si sada može priuštiti pravi orkestar, pa na Headlight čujete i violine, i mandoline, i saksofone, i sve što treba jednom ozbiljnom glazbeniku. Isto tako, manje je tu „kreveljenja“ i izobličavanja vokala. No, s druge strane, pjesme su jednako dobre kakve su mu bile i ranije. A sitne „udice“ koje su ugrađene u stilu pravih pop majstora, dobrano zaslađuju cijeli posao („sweeten the deal“ je fraza za koju ne znam hrvatsku verziju).

Jeli onda rezultat neriješen? E, pa to ovisi o vašem osobnom stavu. Ako ste indiejanac, a što Alex G nesumnjivo jest, mogli biste ovu „izdaju“ shvatiti ozbiljno, pa čak i osobno. No, ukupno gledano, iako ova tranzicija nije bezbolna kao ona koju su svojedobno prošli R.E.M., za sve neutralne slušatelje ona bi trebala biti očekivana i logična. Dečko je odrastao i prirodno je da se želi i mora dokazati na najvećoj pozornici. A nakupit će se tu i par dolara…a božemoj, to je sasvim prirodno, zar ne?