Amorphis / Borderland

Nešto preko tri i pol godine nakon prošlog albuma, Amorphis se oglašava s novim, petnaestim studijskim izdanjem „Borderland“. Iskreno, jako me zanimalo kako će zvučati novi materijal nakon briljantnog „Halo“, još jednog u nizu bendovih karijernih vrhunaca, kojeg sam doživio najboljim metal albumom zadnjeg desetljeća. Nezahvalan je posao uspoređivati njihove albume međusobno, s obzirom na to da je svaki od njih istodobno i zasebna cjelina i jaka poveznica s ostalima. Toliko su nalik jedan dugome, a istovremeno toliko različiti, svaki sa svojom jedinstvenošću, da se u tako nešto bolje ne upuštati. No kad ih već spominjemo, kažimo da je „Borderland“, u odnosu na „Halo“ – melodičniji. I tu bi stali s komparacijama i posvetili se novim pjesmama. Amorphis je pomalo prestao pomicati granice svoje glazbe, jer ih je u potpunosti definirao. A one su prostorno toliko široke, visoke i duboke da, u kombinaciji s njihovim multitalentom, i dalje nude ogromne manevarske mogućnosti. Pa stoga ono što dečkima sada (i u budućnosti) preostaje jest da usavršavaju svoja dostignuta područja. A u tome su nenadmašni. Originalni, prepoznatljivi, unikatni. Ništa novoga nećemo utvrditi ako kažemo da je Amorphis bend s vlastitim identitetom, s kojim se nitko ne može usporediti. Niti on sliči nekome, niti pak netko sliči njemu. A to imati, to postići, nešto je najveće što se u glazbi, pa i općenito u životu – može napraviti. Takav je i „Borderland“. Dubok, misaoni, ambijentalan, pustolovan, prekrasno oblikovan album dinamičnog tempa i bogate atmosfere s mnogo osvježenih melodija koje nisu značajnije ‘naštetile’ težim, mračnijim i grubljim elementima. Glazba je svestrana, složena, iznimno bogatih, organskih zvukova istkanih iz opsežnog spektra različitih glazbenih utjecaja. Dojam da su svi njezini elementi birani s velikom pažnjom i preciznošću je jako snažan. Kao i onaj da se sve skupa radilo s velikom količinom spontanosti. Tako se, uostalom, i dolazi do velikih stvari u životima. Amorphis inspiraciju izvlači iz finskog folklora (i šire), povijesti i mitologije, pa niti u ovom slučaju nije došlo do značajnijih promjena, s obzirom na to da se istražuje ljudska psiha, transformacije, identiteti i granice koje prolazimo tijekom života. Jasno je da takve duboke, misaone i kompleksne teme imaju presudan utjecaj na kompozicijsku strukturu glazbe. Kada se sve to skupa posloži u jednu cjelinu neminovnost je da slušatelja, htio on to ili ne, uvode u svoj svijet. Svijet koji odražava način na koji čovječanstvo zbog pohlepe polako gubi vezu s prirodom. „Sjećamo se svojih korijena, ali smo ih negdje putem zagubili, prestali za njih mariti“, poruka je ovog albuma. Dakle, imamo još jedno majstorsko djelo Pekke Kainulainena i ovog seksteta. Kombinacija uvjerljivog narativnog prijenosa priče sa složenim aranžmanima, uravnoteženošću produkcije (Jacob Hansen), sviračke kompetentnosti i tempa koji u stopu prati događanja, izrodila je još jedan u nizu izvrsnih albuma. Melankoličnost, psihodelično raspoloženje, napetost, uzbuđenje, ali i mirnoću, nadu, sigurnost, sve to sa sobom on (do)nosi. Glazbena raznovrsnost ispunjena je gitarskim frazama i teksturama s čvrstim, nemalo puta i težim gitarskim riffovima, entuzijastičnim solažama i progresivnim aranžmanima, što navodi na zaključak da su Esa Holopainen i Tomi Koivusaari i ovdje ključni u oblikovanju zvuka. Ništa čudno, radi se o, najmanje, Top 5 gitarističkom duetu heavy metala. Tomijevi samouvjereni, intrigantni, dramatični, ali uvijek u pravo vrijeme staloženi, umirujući i pozitivni vokali suvereno vladaju pričom, a Santeri svojim zanosim klavijaturama stvara i održava atmosferu, povećava teatralnost i utjecaj melodija. Uz klasičnu, jaku potporu ritam sekcije koje pružaju snažnu harmonijsku i ritmičku podlogu vodećim instrumentalijama, treba izdvojiti odlične Janove bubnjarske prijelaze, agresivnije dionice i povremena šamanska opredjeljenja. Kao i maštovitost bas sekcija Olli-Pekke, koji se ne ustručava odsvirati i pokoji solo dio. „Borderland“ ima 10 pjesama od kojih su sve, ali baš sve, veliki potencijal za izvođenje uživo pa je teško neku (ili neke) posebnije izdvojiti, no za očekivati je da će „Light And Shadows“ s blagim utjecajima powera, i rasplesaniji „Dancing Shadow“ orijentalnih ‘toucheva’, zbog svoje naglašenije himničnosti i bliskosti s optimističnijom rock melodioznošću, biti na set-listama. Da će to biti zaista dobar album najavljuje već uvodna, svježinom ‘obasjana’ „The Circle“ s dojmljivim refrenima na tragu dvije poviše imenovane, a „Bones“ s bliskoistočnim ritmovima i „The Lantern“ spadaju u red nešto ‘težih’ naslova povremeno sporijih doomy ritmova i lijepih instrumentalnih međuigara. Što je, uostalom, karakteristika svih pjesama. Izraženije progresivne forme, koje su utkane u sve pjesme, konkretnije nalazimo u „Fog To Fog“ s dramatičnim uvodnim dijelom orijentalne orijentacije, te u „Borderland“, možda i najtipičnijim Amorphisovim naslovom ovdje. U zamršenijoj strukturalnoj formi nudi (po)najviše grubih vokalnih izražavanja, melodiju klavijatura i priču o susretu sina i oca. Priču o dva svijeta, susret drevne mudrosti i modernog stila života. Album svome kraju privodi tužna i pomalo umorna pjesma “Despair”, baladnog i srednjeg tempa kojeg na momente ‘razaraju’ teži riffovi, razjarenije bubnjanje i režeći vokali, a umiruju i ukrašavaju suptilne, dirljive solaže i sumorne orkestracije. Sve one, jednako kao i one koje nisu izdvojene, garantiraju da će „Borderland“ zauzeti značajno mjesto, ne samo u kolekciji benda, već i u onoj mnogih metal fanova diljem svijeta. Jer, album je to u kojemu je svaka nota na svom mjestu, svaka njegova sekunda uzbudljiva, svaki segment neponovljiv, svaka pjesama trajne vrijednosti. S legendarnim, čarobnim zvukom i jedinstvenim DNK, „Borderland“ je još jedan u nizu dokaza da je Amorphis jedan od najelitnijih bendova metala. U ovom trenutku vjerojatno i najelitniji.