Lutajući neograničenim prostranstvima YouTubea naletih tako na pjesmu „Balu“. Interes je bio trenutan, kao i želja da vidim u kakvom ritmu pleše ovaj medo u usporedbi s trapavim plesom imenjaka iz filma Knjiga o džungli.
Moram priznati da je ovaj „Balu“ u izvedbi veterana prog rock glazbe, benda Elbow pravi sinti/funk maher koji svojim „čudnim“ ritmom budi tijelo iz letargije. Iskreno, nisam ni u snu mislio da Elbow mogu stvoriti ovakvu, bolesnu (u pozitivnom smislu) killer pjesmu. Od samog početka ovog ritmičkog dragulja u kojem sinti „plete“ glavnu nit, a razarajući bas (odavno nisam čuo ovako moćan, gotovo destruktivan zvuk) doslovce poput buldožera kopa čvrste temelje na koje su perfektno implementirani zvukovi limenih instrumenata, uz nadasve poslovično sugestivan vokal Guya Garveya; stvari su posložene, što iskustvom, što nadahnućem, baš kako treba bez iti jedne zamjerke. I zato bendu poklon do poda, jer moja iskustva u prošlosti s njima nisu njegovala prijateljske odnose. Ovo je pjesma koja predstavlja čvrsto sidro oko kojeg će se sigurno nakupiti neki njihovi budući biseri raznih kolorita, koji će sigurno sa sobom donjeti neka iznenađenja. Elbow su poput mnogih britanskih pop/rock dokazano „umočili ruke u pekmez“, odnosno u primjerene melodije, stoga nije nikakvo iznenađenje pronalaženje istih i na ovom albumu,iako postoji određeni pomak prema nešto drugačijim, rekao bih prljavijim izričaju koji kao da je stvoren u garaži, uz primjetniju dozu melanholije.
A da album ne počiva na slavi samo jedne pjesme uvjerio me i ostatak materijala s kojim su krenuli prema istraživanju nekih, za njih nedefiniranih, ujedno i neizvjesnih, zamagljenih horizonata, kao da su nanovo otkrili uvijek neuhvatljivu potrebu i želju za eksperimentiranjem. Dokaz tome je uvodna „Things I’ve Been Telling Mysels For Years“ koja obećava suočavanje s zaraznim kadencama , neočekivanim melodijskim rješenjima koji otvaraju vrata u jedan zaista osebujan glazbeni vertigo koji se pametno produžuje na „Lover’s Leap“, jedini singl koji posjeduje magnetsku privlačnost opetovanog slušanja zbog svog, rekao bih radikalnog ritma.
Hrabrost za to u njihovom slučaju predstavlja dokraja spoznanu odgovornost, stoga se bez posebnog ustručavanja može zaključiti da im je ovo najbolji uradak unazad mnogo godina, kao rezultat zajedničkog stvaranja, dugogodišnje suradnje i apsolutnog sazrijevanja (za što nikada nije kasno) unatoč broju godina iz njihovih iskaznica. Album je naime nastajao radom članova benda u manjim grupama, da bi ga na kraju svi zajedno finalizirali. Upravo zbog te činjenice na albumu se mogu osjetiti razni utjecaji i afiniteti realizirani kroz kraće vremenske formate koji su ujedno čvrsti i prodorni. Kako sami kažu: „album je koncipiran tako da ga s lakoćom možemo prezentirati u živim nastupima, fokusirali smo našu ljubav prema radu Beastie Boysa, Sly & the Family Stonea, te rock „klasičara“ poput Hendrixa, Cream.
„Her To The Earth“ nedvojbeno atmosferski i vokalno koketira s Garveyovim uzorom iz svojih glazbenih početaka, a kojeg se ne odriče i u svojim pedesetim godinama, uzorom čije je ime i prezime Peter Gabriel. Siguran sam da je ovo pjesma koju će u narednim avanturama ponoviti (ne kopirati) na svoje i naše zadovoljstvo. Back vokali (Eliza Oakes, Ella Hohnen-Ford i Kianya Harvey-Elliot) dodatno su obogatili romantičarski naboj ove ljepotice koja pomalo koketira s funkom.
Inspiraciju za energetsku „Good Blood Mexico City“ kao da su pronašli u ranim radovima njihovih prijatelja, Foo Figtersa, te se može smatrati kao homage rano preminulom Tayloru Hawkinsu.
Ukratko, iznenađujuće dobar i raznovrstan album koji posjeduje par „crnih bisera“ s kojima dolazi i odlična ocjena.
