Battle Beast / Steelbound

Glazbena priča koja se pokrenula u Helsinkiju prije 20 godina stigla je do svog sedmog studijskog izdanja. Počevši od 2011. sa „Steel“. Nakon toga Battle Beast je imao dva poprilično snažna ‘tektonska poremećaja’. Naime, odmah iza spomenutog albuma otišla je pjevačica Nitte Valo, a nakon trećeg „Unholy Savior“ (2015.) gitarist i glavni kompozitor Anton Kabanen.  Nitte je nakon toga pjevala (ili pjeva) u nekoliko bendova (Burning Point, Dreamtale), a Anton se sasvim lijepo skrasio u Beast In Black, kojega je osnovao odmah po odlasku iz BB.

Te okolnosti nisu bitno utjecale na opstanak benda, jer su se zamjene u vokalnom (Noora Louhimo) i kreativno/gitarističkom (Joona Björkroth (Brymir)) segmentu brzo i lako uklopile (i stopile) u cjelinu. K tome, basist Eero Sipilä i klavijaturist Janne Björkroth pojačali su svoj kompozitorski angažman i kontinuitet Battle Beasta niti u jednom momentu nije dolazio u pitanje. Štoviše, mogli bismo kazati da su kroz prolazeće godine postajali sve popularniji. Čemu svoj puni doprinos daje i novi album, a  potvrđuje i prateća turneja s brojnim rasprodanim datumima. 

„Steelbound“ je uglađen, elegantan, zanosan i dotjeran album živahnog, marširajućeg tempa u kojemu sve pršti od pozitivne atmosfere, a Noora mu je sa svojim propulzivnim, hrabrim, hipnotičkim, blistavim i uzvišenim vokalima glavni sastojak. Deset privlačnih, iskričavih himni poletnih gitarskih riffova, zaigranih bubnjeva i lepršavih refrena sa synthevima i klavijaturama duboko ukorijenjenih u njihovu esenciju naprosto puca od samouvjerenosti. I samodopadnosti.

Široka je to paleta zvukova u kojoj se na snažan, privlačan i zabavan, a nadasve  kompaktan, uobličen i smislen način isprepleću heavy i power metal, synth–pop, folk i hard rock. Skoro pa bismo upotrijebili termin ‘Glazba za stadione’. S albumom „Unholy Savior“ Battle Beast je najozbiljnije počeo ispitivati svoj eurovizijski potencijal, a pjesma „Touch In The Night“ najtipičniji je tome primjer. Doduše, s takvim utjecajem syntha i popa nije nijedna na ovom albumu, ali da ih ima mnogo sa ‘stadionskim’ potencijalom, to svakako. 

Recimo, „The Burning Within“, „Here We Are“, „Twilight Cabaret“ i „Angel Of Midnight su predodređene da budu festivalske himne uz pratnju pirotehnike. „Steelbound“ je nešto ozbiljnija pjesma s prodornijim, energičnijim riffovima i rasprostranjenijim vokalima, a „Last Goodbye“ krase i produljeni heavy solo dijelovi. Filmsko-epski instrumental „The Long Road“ uvodi album u drugi dio, u kojem se kroz pjesme provlače značajniji utjecaji folka i orkestracija („Blood Of Heroes“, „Riders Of The Storm“), dok je „Angel Of Midnight“ razigrani naslov kaskajućeg tempa i teatralnog zbora.

I tako, jedan je to sasvim fini, uzbudljiv, mogli bi čak reći i relaksirajući album, ugodan za slušanje, poprilično lagan za ‘probaviti’. Od početka, pa do kraja. 

Koji će fanove benda sasvim sigurno razveseliti, a ljubitelje ‘laganijih’ metal nota navesti da se priključe vojsci obožavatelja BB-a.