Beirut / A Study Of Losses

Svijet kakav jest jednostavno mora „poć’ k vragu“. 

Do tog me zaključka dovodi činjenica na koju sam „natrčao“ pripremajući se konačno ispisati ovaj „esejčić“ s kojim se mučim već neko vrijeme. A činjenice kažu da je A Study Of Losses dosegnuo „visoko“ 43 mjesto na službenoj ljestvici UK Album Downloads, te nešto skromnije uspjehe na listama u Njemačkoj, Belgiji i Švicarskoj – tim redom: 79., 81. i 97. mjesto. Ni spomena o nekakvom uspjehu na, za izvođača domaćem tržištu – onom u SAD-u. I odmah vam kažem: jebeš Svijet u kojem milijarde „slušaju“ kojekakve neslušljive Zle Zečeve i druge kojekakve uratke koji, brat-bratu, jedva da se mogu nazvati glazbom i služe samo za frivolno cupkanje i „udaranje brige na veselje“. Evo baš dok ovo pišem, iz kuhinje mi dopire nekakva buka za koju kažu da je nova pjesma (čuj…pjesma…) Baby Lasagne, a Yammat svira nekakvu trivijalnu, repetitivnu i nemaštovitu glupariju stanovitih Dvaput & N I K O L I N A koja je barem pošteno i prikladno nazvana „Zločin“. Pa jebote…

„Ne daj mi da vidim, ovo nije Svijet za…“…hm…mene.

Ispričavam se, veleštovano (i brojno) čitateljstvo, ali fakat nekad zapadnem u ovakva ludila kad mi se sve čini jadom i krajnjom nepravdom. Reset, pa ispočetka…

Nužni uvod 1

Negdje tamo u sedamnaestom stoljeću, u nekom rudniku gipsa kod Magdeburga u Njemačkoj, pronađena je nekakva hrpa kostiju koju je stanoviti fizičar Otto von Guericke opisao kao ostatke jednoroga. Cijela priča je pomalo opskurna, ali u današnje doba su znanstvenici navodno potvrdili da se radi o kostima raznih beštija – mamut, vuneni nosorog i slične – a najbizarnije je da rog, koji je glavno obilježje jednoroga, vjerojatno potječe od narvala – vrste kita koja živi u arktičkom području. Kako bilo, ova priča pretvorila se u poglavlje u knjizi Njemačke spisateljice Judith Schalansky naslovljenoj Inventura gubitaka (originalni naslov: Verzeichnis einiger Verluste), zajedno s još nekoliko beštija ili artefakata koji su nestali s lica Zemlje (baš kao što i mi kao vrsta zaslužujemo). E sad…prema nekim fantazijama, sve što nestane sa Zemlje, nekako ode na Mjesec.

Nužni uvod 2

Stanoviti Zach Condon rodio se u gradu Santa Fe u američkoj saveznoj državi Novi Meksiko. Kao tinejdžer je svirao trubu u školskom jazz orkestru i shvatio je da od škole nema ništa, pa se lijepo ispisao i otišao s bratom putovati po Europi. Tu se zaljubio u Fellinijeve filmove i njihovu glazbu, sicilijanske posmrtne trubačke melodije i balkansku, naravno, glazbu. Počeo je snimati i objavljivati glazbu pod pseudonimom Beirut, a s vremenom si je pridružio i neke glazbenike, uglavnom neku „rotirajuću“ skupinu.

Prije koju godinu, Zachu su pristupili predstavnici Švedske cirkuske trupe Kompani Giraff i zamolili ga da im napravi glazbu za predstavu A Study Of Losses koja bi se labavo temeljila na gore spomenutoj knjizi. Tako je nastao istoimeni album o kojem upravo čitate.

Prijeđimo na stvar

Osjetljiva umjetnička duša Zacha Condona, sukladno opisanim i zauvijek izgubljenim divotama, sročila je jedan iznimno melankoličan i apsolutno prekrasan album. Ako je melodija (a u mom svijetu jest) suština glazbe, onda je ovaj album čista esencija svega lijepoga u četvrtoj od svih umjetnosti. Naime, ovaj konceptualni album posložen je od pjesama naizmjence imenovanih prema izgubljenim ljepotama (uz spomenutog jednoroga, tu su „Garbo’s Face“, „Tuanaki Athol“, „Caspian Tiger“,…) i područjima na Mjesecu gdje su te divote „našle svoja počivališta“ („Mare Crisium“, „Oceanus Procellarum“, „Mare Tranquillitatis“…). 

I odmah da vam kažem, ovo nije rock glazba. Nema tu električnih gitara. Ima ponešto elektronike, ali uglavnom možete uživati u raznim klavijaturama, ukuleleu i mandolini, trubama i rogovima, gudačkim instrumentima, zvončićima i kojekakvom drugom instrumentariju koje se prije može povezati sa klasičnom i folk glazbom, negoli s nekim suvremenim popom ili rokom.

Ukupno je osamnaest pjesama od kojih su sedam instrumentali i ponegdje dijele melodijska rješenja s onima „normalnima“, jer, kako rekoh, to su mjesečeva područja na kojima obitavaju naše izgubljene divote. Primjerice, kaspijski tigar tako sada obitava u Oceanu oluja i tu je riječ o potpuno istoj melodiji koja je u instrumentalu odsvirana na violini uz klavirsku pratnju, a tu violinu u zemaljskoj verziji zamjenjuju melodika i mandolina. Istakao sam taj par jer je to nešto najljepše što sam čuo u zadnjih najmanje dvadesetak godina. Količina emocija – nostalgije i melankolije – koje se „cijede“ iz tih pjesama je upravo nevjerojatna. A ni druge ne zaostaju puno. „Tuanaki Athol“ je, unatoč „veselim“ zvucima ukulelea gotovo jednako elegična i ništa manje krasna.

Zapravo, nevjerojatno je kako je Beirut uspio iznijeti sve ovo, a da ni u jednom trenutku te elegija nije postala eulogija. Slušajući ovo, naravno, osjetit ćete (osim ako ste srca kamenoga) svu tu količinu profinjene melankolije i nostalgije, ali niti u jednom trenutku neće vam se činiti da je riječ o sirovom jadu i tuzi kakav se očekuje u posmrtnim govorima.

Nevjerojatno lijepe pjesme i sveukupno prepreprekrasan album.

Neobavezni epilog

Kako rekoh, teško mi se je uopće sjetiti kad sam zadnji puta čuo nešto ovako šokantno lijepo. Možda kad sam gledao Kill Bill vol.1 i čuo Zamfirova Usamljenog pastira, ili (vjerojatnije) kad sam otkrio temu iz Bilo jednom na Divljem zapadu besmrtnog Ennija Morriconea. 

A kao bonus, dobit ćete priliku i koješta naučiti. Ziher niste imali pojma da se nekakav Tuanaki atol spominje u nekim putopisima, ali nije nikad kasnije pronađen, pa se pretpostavlja da je potonuo. Ili, da su gotovo sve pjesme grčke pjesnikinje Sappho zauvijek izgubljene i da o njima postoje samo neki zapisi suvremenika koji tvrde da je riječ o najvećoj lirskoj pjesnikinji ikada…

…i onda me sasječe podatak da, praktički, ovaj album nije čulo ni 0,1% onoga što se naziva čovječanstvom. Sramite se.

U sljedećoj epizodi

Ne znam hoće li se to ikad stvarno dogoditi, ali moguće je da napišem još štogod o liku i djelu Zacha Condona zvanog Beirut. Ima čovjek još šest albuma o kojima se može štošta reći, a i poprilično su jedinstveni u svijetu današnje pop glazbe. Već po nazivima pjesama naslutit ćete da je dobar dio toga nastao inspiriran putovanjima Europom, a sad kad znate za njegovu sklonost melodijama možete si misliti kakvih se tu sve divota može naći. Za početak, poslušajte njegovu posvetu rodnome gradu. „Santa Fe“ je sjajna pjesma potpuno drugačijeg senzibiliteta. Ako ste glazboljubac, teško ćete naći bolji naći bolji način za potrošiti 4 minute i 14 sekundi, vjerujte mi. Pa krenite odatle. Tako sam i ja…