Anthrax / Cursum Perficio

U posljednjih oko godinu i pol dana redaju se novi studijski albumi thrash metalaca koji su obilježili svjetsku scenu unatrag 4 + desetljeća.

Imali smo tako, kronološkim redom, nova djela Destructiona i Testamenta lani, pa Kreatora, Megadetha i Exodusa ove godine, a pred nama je sada 12. izdanje jednog od pripadnika američke „Big Four“ ekipe. I to izdanje s najduljom pauzom između dva studijska albuma u cijeloj karijeri. 

Naime, „Cursum Perficio“ je deset i pol godina iščekivano djelo Anthraxa, nasljednik „For All Kings“ albuma s početka 2016. Prevedeno s  latinskog to bi bilo „Moje je putovanje završilo”, no bend je najavio da naslov nema simboliku koja bi upućivala na to da bi on bio posljednji album. Gledali su dokumentarac o Marilyn Monroe i naišli na taj pojam, te ga iskoristili za ime novog albuma. 

Snimio ga je, skoro pa, „Classic line–up“. Scott Ian, Charlie Benante, Frank Bello i Joe Belladonna, isti onaj sa „Spreading The Disease“ (1985.), „Among The Living“ (1987.), „State of Euphoria“ (1988.) i „Persistence of Time“ (1990.). A potpuno isti koji je, s gitaristom Jonathanom Donaisom (Shadows Fall), napravio album prije ovoga.

A kad spominjemo ovaj Anthrax u kontekstu thrash metala, dosta je diskutabilno koliko bi mogao baš to i biti. Ili bi se takvim u svojem cjelovitom obuhvatu mogao okarakterizirati. Jer, dobar dio pjesama malo se može povezati s Anthraxom. Jedina kontinuirana poveznica je prepoznatljiva ‘boja’ vokala Joeya Beladone, no i u njemu se ne pronalaze veće koncentracije (očekivane) originalne sirovosti i grubosti. Bliži je melodičnijoj heavy, pomalo i rockerskoj izražajnosti, nego thrasherskoj srditosti i agresiji. 

Kao i uostalom kompletan opus, koji je bliži heavy/power/alt metalu, nego očekivanoj thrash/groove ‘špranci. Isto tako, puno se radilo na ambijentalnom ugođaju, kao i progresivnoj formi dobrog dijela pjesama. Naravno da ekipa koja i u ovim godinama 21. stoljeća očekuje kratke i izravne, udarničko–buntovne thrash himne neće s ovakvim kompozicijskim strukturama biti zadovoljna. No upravo su takve pjesme najbolje na albumu. 

Iako, ne treba previše brinuti. Slojevitost gitarskog rada Scotta i Jonathana, koji je formiran i od tehnički zahtjevnijim, progresivi sklonih tehnikalija, te melodičnijih heavy elemenata, isporučuju i zavidnu paletu zamazanijih thrash/groove riffova. Uz Charlievu standardnu metodičnost, preciznost, ali i razgranatost, umješnost i kreativnost, drugi dio ritam sekcija, basevi Franka Bela, rasviraniji su i atmosferičniji, podmukliji i teški kao rijetko kada. U bogatoj, pozorno niveliranoj produkciji svaki je ton odmjeren, sve se lijepo čuje. S usuglašenim i uslušanijim omjerom glasnoće po svim razinama. 

Ako subžanrovski odskače od očekivanog, ovaj Anthraxov album snažnih je socioloških poruka tipičnih (i) za thrash metal. Ima zavidnu razinu energije, živahnosti, razigranosti, lepršavosti, osvježenosti, žilavosti i spontanosti. I raznolikosti. Što ga čini dodatno zanimljivim,  odmjerenim, pa i odlučnijim. 

Nakon uvodnog, onako više teatralnog, instrumentala „Persistence of Memory”, stiže „The Long Goodbye”, thrash/groove/heavy naslov koji se osvrće na probleme s demencijom, a povremeno ga kvare tek segmenti bubnjarskih izvedbi, pomalo nalik na „St. Anger“ grozote. „It’s For the Kids”, koja američku politiku proziva da ne štiti djecu dovoljno, bila bi najviše nalik ranim radovima benda, a „NYC’93” je, tekstualno i strukturalno, oda zlatnom dobu njujorške hardcore scene.

„Everybody’s Got a Plan” lirički sugerira da je društvo izvan kontrole, a glazbeno ima korijene u retro thrash zvuku i jedna je od masivnijih numera, a „The Edge of Perfection” je svojevrsno iznenađenje. Pjesma je to koja nakon tmurnog uvoda s jasnim elementima atmosferičnog blacka kombinira tremolo riffove i blastbeatove, a kroz nju se provlači melodičniji heavy/thrash koncept s kombinacijom čistih solo i zborskih vokala, akustičnih gitara, te razgranatih, ali i jako mračnih, bas sekcija. 

„Cursum Perficio“ spada u red naslova s progresivnom vizijom, dok „Watch It Go” kombinira alternativni rock i thrash/power/metal koncept, navodeći u svojoj tekstualnoj kulisi da društvo, pojavama poput polarizacije ili rasnih podjela, samo sebe uništava.

U konačnici, kako se i može naslutiti iz iznesenoga, „Cursum Perficio” nije nastavak niti prošlog, još manje nekog prije, a baš i ne onih albuma iz najboljeg i najuspješnijeg perioda Anthraxa. Iako nosi njihove teret(e). Rekli bismo da je zrelo djelo iskusnih glazbenika, svojevrsna šetnja kroz sva, ili barem većinu razdoblja njihove karijere s nekim, ranije baš i nekorištenim novitetima.  

Razdoblja Anthraxa u kojima je, kao i kod svih, svakoga i svega, bilo i uspona i padova. A usponi i padovi karakteristike su i ovog, rekli bi na kraju, sasvim pristojnog albuma.