Bijelo dugme / Bitanga i princeza (mix 2024)

Jedan sam od onih koji se nekog ranoproljetnog dana 1979. godine, je li to bilo 16. ožujka ili koji dan kasnije ne sjećam se, gužvao u gomili kupaca u jednoj trgovini u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, sa strepnjom da će mi, kad stignem na red, reći: “Nema više, dođite neki drugi dan…”

Neki (iz današnjeg doba) tamo bačeni neupućeni promatrač mogao bi pomisliti da se radi o pekarnici u kojoj se dijeli besplatni kruh gladnima, no ne sjećam se da je tada bilo baš navala na kruh (kasnije će biti na kavu i detergente). Osim toga, u toj su gužvi bili sve mladi ljudi, uredni i sasvim dobro uhranjeni, ali ne i pretili, urbanog izgleda i ponašanja, većinom studenti, sudeći po temama o kojima su čavrljali dok su čekali na red. Zbog ove su gužve mnogi od njih propustili i predavanja.

Nisu ljudi bili gladni kruha nego nečega drugoga. Nije to bila pekarnica nego jedan od dokaza da “ne živi čovjek samo o kruhu” nego i o još ponečemu, da sad ne nastavim citat doslovno i tako osobu koja je uzrokovala tu gužvu ne uzvisim baš previše. Konačno, ta se osoba namjeravala o autoru spomenutog citata u svom djelu, zbog kojega je i nastala gužva, izraziti na, blago rečeno, neprimjeren način pa je djelo i cenzurirano i u tom smo ga obliku kupovali. Bio je to tek jedan detalj od bar tri zbog kojeg je djelo djelomično cenzurirano.

Da se prestanem igrati sa zagonetkama, riječ je o sceni u trgovini, pa čak i pred trgovinom, gramofonskih ploča i kaseta tvornice “Jugoton” u Bogovićevoj ulici u Zagrebu koje danas, kao i tih vremena, više nema. Takvih je scena na tom mjestu tih godina bilo po nekoliko godišnje, kada su objavljivani muzički albumi mladih telentiranih ljudi koji su izražavajući se na području glazbene pop kulture pomicali granice konvencionalnog načina života, rada, djelovanja i mišljenja.

Dakle, toga smo dana čekali na red da kupimo ploču “Bitanga i princeza” grupe “Bijelo dugme” i sve druge su ploče jedno vrijeme morale čekati da se tržište zasiti ovog, nikakvom silom nametnutnoga monopolističkog proizvoda. A zasitilo bi se nakon što bi se prodalo preko sto tisuća primjeraka a ponekad i više stotina tisuća, što je danas nezamislivo.

Nakon tri prethodna albuma “Bijeloga dugmeta” na čijim su se naslovnicama izredala tri blago erotska motiva koristeći segmente ženskog tijela, na naslovnici ovoga albuma jedna je ženska noga ojačana štiklom trebala preciznim udarcem u najosjetljiviju točku zadati završni udarac muškom ponosu i nadmoći ali su cenzori onemogućili tu egzekuciju i tako kastrirali samo djelo u njegovoj zamisli. Umjesto toga s naslovnice nas je, u zamjenu, za utjehu i smirenje, gledalo jedno bezazleno bezizražajno lijepo žensko polulice, a čitavo kada bismo rasklopili album. Bio je to motiv koji nas u usporedbi s početnom idejom, i svim ranijim motivima, nije mogao “ni smrznuti ni opeći”.

U međuvremenu je izumljen kompakt disk pa se kasnije ta ploča pojavila i na CD-u, pa u nekoliko navrata u box setovima i kolekcijama, da bi se prošle godine, povodom 45. obljetnice tog albuma i 50. obljetnice banda, koji taj jubilej ovih dana obilježava svojom turnejom, malo temeljitije prišlo rekonstrukciji i restauraciji tog djela zahvaljujući u “Jugotonu”, to jest današnjem nasljedniku “Croatia Recordsu”, sačuvanim masterima pjesama na 24-kanalnim magnetofonskim vrpcama. Pjesme su iznova miksane u studiju Croatia Recordsa a matrica za proizvodnju vinilnih ploča “rezana” je u Abbey Road Studios i “novi” je album objavljen, da ne “zaboravimo juli”, baš u srpnju prošle godine, u raznim oblicima, od ponovno cijenjenog vinilnog izdanja do digitalnih oblika, pa tako nam je dostupan i preko interneta ako raspolažemo download codeom wav verzije albuma koji dobivamo kupnjom vinilnog izdanja.

Ovaj komentar i pišem pregledavajući i preslušavajući luksuzno vinilno izdanje, odnosno reizdanje tog albuma. Tako ga mogu usporediti s originalnim izdanjem koje i danas u odličnom stanju čuvam u svojoj kolekciji ploča, kao i sva prva izdanja svih ploča “Bijeloga dugmeta”.

Odmah vidimo da je ovo novo izdanje ispravilo “povijesnu nepravdu” što se tiče omota albuma, pa je ploča omotana u izvorno zamišljen motiv Dragana S. Stefanovića. Taj “zabranjeni” motiv ipak mi je bio poznat još od 1979. godine, jer se tada uspio “provući” bar na ulaznice za koncert na turneji nakon izlaska te ploče na kojem su “dugmiće” pratili orkestar i zbor, pa čak i operna pjevačica.

Kad pažljivo razrežem celofan koji štiti svoj sadržaj, u jednoj strani dvostrukog omota nalazim list s popisom tekstova, a u drugu je stranu, zaštićena još jednim, crnim omotom, umetnuta ploča koju ću opet, bar za potrebe ovog članka, preslušavati cijeli dan i podsjetiti se kako sam isto to radio s prvim izdanjem te ploče i prije 46 godina. Na duplerici je već otprije poznata fotografija banda. I to je sve što dobivamo u tom paketu… Eh, da, na zasebnom papiriću koji je dijelom, dok je još bila u celofanu, pokrivao omot ploče napisane su kratke informacije o povijesti tog albuma, te da je 180-gramski vinil umetnut u luksuzni 440-gramski tip-on gatefold omot. No, kako ne padam na tehničke podatke nego na sadržaj i suštinu (o kojoj doduše “nije rek’o ni Aristotel bogznašta”, na što me je upozorio autor na prethodnom albumu), neću dalje o tehnikalijama…

Nakon usporednog preslušavanja originalnog izdanja i ovog novog, mogu primijetiti da, općenito, originalno izdanje zvuči malo tamnije, toplije, mekanije, pomalo zamućeno, sfumato, a novo je oštrije, prodornije, britkije, svjetlije, i bas je izraženiji kao i back vokal Maje Odžaklijevske. Sve me to nekako podsjeća na restauraciju Rembrandtove “Noćne straže” (ako sam tako jasniji).

U nekim trenucima otkrivamo nove detalje, neke zvukove koji su u prvom izdanju bili mnogo tiši, potisnuti ili čak potpuno izostavljeni. Za nove detalje i razlike između novog i prvog izdanja odgovoran je Goran Martinac koji je izučavao originalne mastere i iz njih izvlačio i ono što je u prvom izdanju izostavljeno. Pretpostavljam da ništa nije izmislio i dodao i da ga je zabavljalo otkrivati na originalnim magnetofonskim vrpcama do sada nepoznate detalje koji nisu uvršteni u završni miks prvoga izdanja, pa nam je sada “predočio” što je još našao. Ponekad su neke “nove” sitnice simpatične i obogaćuju zvučnu sliku, poput već spomenute pratnje Maje Odžaklijevske, koju otkrivamo u pjesmama “Ipak, poželim neko pismo” i “A koliko si ih imala do sad”, a ponekad možda i zasmetaju kao na primjer u “Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”, kada se jedan bezrazložni cvrčak javi na nekoliko sekundi baš u nezgodan čas, samo da ometa lijepu piano melodijsku liniju orkestra. Mislim da je bila dobra odluka u prvom izdanju da ga ušutkaju. Neka cvrči poslije kada odslušamo album ili u nekoj drugoj pjesmi gdje (ako) više pristaje. Tu je i nekoliko izrečenih izjava kroz instrumentalni dio pjesme “A koliko si ih imala do sad”, koje me podsjećaju na one nabacane pozadinske izjave slučajnih prolaznika kroz studio na albumu “The Dark Side of the Moon” “Pink Floyda”. U novom miksu albuma ima još dobrih i manje dobrih “novotarija” ali ih neću dalje spominjati, pogotovo ne “manje dobre”, jer tko zna, možda mi za mjesec dva dana, kada se na njih naučim, više neće smetati. Možda sam još previše opterećen znanim starim izdanjem. Osim toga na omotu ploče piše da je supervizor bio osobno Goran Bregović. Pa tko je više u pravu od autora da nešto odobri ili ne?

Jednako tako se, navodno, Bregović složio da se niti na novom izdanju ne vrati izvorno zamišljeni stih koji je cenzurom preuređen u “nepersonalizirani” “… a on je bio kopile i jad… “, jer danas ne bi tako provocirao, s time da mogu primijetiti da se u novoj verziji čuje malo drugačije, “… a i on je bio kopile i jad…”. No, sjećam se da se izvorni stih ipak pjevao bar na koncertima koji su predstavljali taj album.

Još je jedan sporni stih bio cenzuriran u prvom izdanju albuma: u pjesmi “Ala je glupo zaboravit njen broj” u prvom izdanju jednostavno je izbrisan stilizirano vulgaran stih “… koji mi je moj…” a sada je vraćen kao “benigno neukusan” detalj. Do sada to nisam znao, pa sam pažljivim preslušavanjem prve verzije iz 1979. tek sada primijetio da je tamo vrlo nespretno izbrisan taj stih, na tom mjestu ostala je “rupa” u pjevanju, ali u trećoj minuti pjesme stih nije baš do kraja izbrisan jer se čuje “moj” prije sljedećeg stiha. Kao da je to bilo izbrisano u panici u kojoj više nije bilo vremena za bolje “krpanje” a pogotovo ne za promjenu na neki elegantniji način. No, zato će već na sljedećem albumu “za osvetu” biti progurana nova stilizirana vulgarnost u pjesmi “Čudesno jutro u krevetu gđe Petrović”.

U novoj verziji albuma “Bitanga i princeza” čujemo i (valjda) Bregino odbrojavanje baš prije početaka dviju himničnih balada (jedno je i na njemačkom, ne znam razlog), što je isto možda suvišno, osim kao neki dokumentarni detalj. Kad se prije slušanja pjesme “Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” psihički pripremim da “poletim u nebo”, primjedba “Điđi, moraš ga dobro odsvirat’!” nisko me prizemlji i razori mi “svetost” trenutka čekanja na “uzvišene” prve tonove.

Mogao bih još dosta toga primijetiti, ali vrijeme je za još jedno slušanje nove verzije “Bitange i princeze”, što preporučam svakome. Možda još nešto uočim, nešto bolje ili lošije nego u staroj verziji. Je li moglo bolje? “A moglo je bolje”, odgovara mi stih iz posljednje pjesme na albumu. Uvijek može bolje, zato vrijedi dalje živjeti. Ali kome se baš ne sviđa nova verzija, preporučam da onda neka više ne ide pogledati niti restauriranu “Noćnu stražu”.