Gary Kemp / This Destination

„Vrijeme je tako dragocjeno za trošiti ga na neugodne eksperimente poput eventualnog reuniona Spandau Balleta“, kaže njihov bivši gitarist i skladatelj Gary Kemp. Poznata je i njegova pomalo seksistička izjava u kojoj smatra da bend i nije tako dobar ako ga uglavnom slušaju pripadnice ljepšeg spola. Možda se baš iz tog razloga Gary pridružio daleke 2018 godine Nick Masonu u zajedničkom uspješnom evociranju ranih radova Pink Floyda. Na taj naćin  stvorio je novi kredibilitet, samopouzdanje, te se prometnuo u frontmana Saucerful of Secrets.

„Rad s Nick Masonom i moje prihvaćanje od strane njegove publike dali su mi  sigurnost, mogao sam biti ekspresivniji u vezi s mojim glasom i mojom gitarom, daleko od svijeta Spandau Balleta, mogao sam biti slobodniji u eksperimentiranju“. 

Upitan postoji li ikakva mogućnost da Saucerful of Secrets iskoriste njegove neupitne kompozitorske vještine u cilju stvaranja nekih novih pjesama, kategorički kaže: „Smatram da je u današnje vrijeme zaista teško stvarati novu glazbu, posebno za jedan bend prepun vrsnih glazbenika koji su već ostavili duboke tragove i koji su ostvarili značajne rezultate“.

E, pa otkrijmo je li i koliko je na svom trećem po redu studijskom albumu Gary Kemp krenuo u eksperimentalno istraživanje, te koliki je odmak napravio u odnosu na novoromantičku poziciju matičnog mu benda.

Već od prve pjesme, “Borrowed Town”, (koja makar po mom mišljenju) posjeduje melodijske linije  najvećih uspješnica Spandau Ballet, Kemp postavlja ton i atmosferu albuma kroz nostalgične stihove i melankoličnu melodiju evocira osjećaj nesigurnosti i prolaznosti. Vokal zvuči iskreno, emotivno i sasvim korektno (ne onako moćno kao što je bio vokal Tonya Hadleya), dok se gitarske skice savršeno stapaju s klavirskim umetcima i uvijek poželjnim saksofonom koji uz raskošnu orkestraciju tvore uzvišenu atmosferu.

Jedan od emotivno najintenzivnijih trenutaka na albumu svakako je (nazovimo je uvjetno song noir albuma) “Take the Wheel”, pjesma koja tematizira gubitak kontrole i potragu za smjerom u životu. Kroz slikovite stihove, Kemp evocira prizor vožnje kroz oluju, dok je metafora “preuzimanja volana” poziv u pomoć u trenucima neizvjesnosti. Melodična struktura i postupno jačanje instrumentalne dinamike čine ovu pjesmu snažnim vehementnim iskustvom koje se lako može poistovjetiti s osobnim borbama slušatelja. Pjesmu prati i odličan crno/bijeli video na tragu atmosfere iz kriminalističnih romana Raymonda Thorntona Chandlera. Po mom skromnom mišljenju ovo je zaista sublimiran trenutak albuma.

Naslovna pjesma “This Destination” jedna je od ključnih točaka albuma, a ujedno i simbolički prikaz Kempove životne filozofije. U nedavnom intervjuu, Kemp je izjavio kako mu je glazba uvijek bila utočište i konačno odredište, neovisno o izazovima s kojima se suočavao. Ova pjesma donosi optimističan, ali istovremeno refleksivan ton, ističući kako je samo putovanje jednako važno kao i cilj. Prateći vokali i bogata instrumentalna podloga dodaju pjesmi osjećaj grandioznosti, čineći je jednim od vrhunaca albuma.

„Put Your Head Up“ lansirana je kao probni balon. Zarazan refren, dinamična sonifikacija, glazba koja ne teče poput Morseove abecede, već dobiva na ubrzanju, rasni je i suvremeni iskaz kako dobra pop pjesma treba zvučati. Na popratnom videu snimanom u studiju pojavljuje se (očito ne slučajno) Steven Wilson (ex Porcupine Tree), kao i majstor bas  gitare, Guy Pratt koji je na cijelom albumu dao nemjerljiv doprinos.

Album posjeduje impresivnu skladbu s kojom album i završava: “I Know Where I’m Going”  predstavlja autorovu šetnju po životnom igralištu uz  osjećaje smirenosti i prihvaćanja, te osvaja osjećaje slušatelja  svojom geofizičkom snagom. Pjesma završava gotovo pastoralnom panoramom uz profinjenu, gotovo simfonijsku orkestraciju. Nedvojbeno dokaz Kempovog kompozitorskog sazrijevanja.

Ovaj zaista potentan album može se definirati kao autobiografski, te kao uspješna vježba empatične scenografije kojom autor dokazuje umjetničku relevantnost. Posjeduje vrhunsku produkciju, promišljene i neusiljene aranžmane bez nepotrebnog šećernog zasićenja, te ostavlja neupitan emocionalni dojam.