Cradle of Filth / The Screaming of the Valkyries

The Screaming of the Valkyries iliti valkire u polusnu koje se sa pasivnim interesom teturaju po bojištu s cigarom i traže Vikinge (ili možda Gote) koji imaju Dusk… And Her Embrace ili Cruelty and the Beast albume pri ruci.

U slučaju da drže ovaj novi album, bojim se da će taj hrabri ratnik s upitnim glazbenim ukusom postati hrana za crve i nikad vidjeti Valhallu.

Cradle of Filth (iliti bolje rečeno Danko i prljavi plaćenici) dekoriraju svjetsku metal scenu na sreću i nesreću fanova već dugi niz godina. Kao ime, prolazi kroz dosta diverzivnih mišljenja među fanovima; neki ih mrze iz dna duše, neki preferiraju samo stare albume dok ostali se vjerojatno svađaju s prethodne dvije skupine kako nisu u pravu. U suštini, jedni su od onih bendova gdje skoro svaki fan ovoga žanra ima (ne)stručno mišljenje o njima.

Osobno sam dosta podijeljen oko njih. Fan sam starih albuma dok za sve ostale uratke nakon 2003. godine sam dosta izbirljiv iako moram priznati da im se tu i tamo zalome odlične pjesme i usudio bih se reći, odlični albumi.
Među stvarima koje jesu sigurni kod njih je da imaju bogatu povijest iza sebe i trenutačno 15. album, ako ne brojimo Midnight in the Labyrinth, pravit ću se da se nije dogodio.
Čak se sjećam da je netko na netu jednom lupio titulu da su drugi najuspješniji metal bend iz Velike Britanije nakon Iron Maidena.

Možda su u pravu, ali trenutačno što je sigurno da imaju zajedničko kod Maidena je da već lagano samokanibaliziraju svoj materijal. Što nakon 15 albuma iza sebe, neki dobri i neki ne toliko dobri, je samo pitanje vremena.
The Screaming of the Valkyries je na prvo slušanje solidna kolekcija ideja koje su se slijepile sa superbondom i svim producentskim molitvama Scotta Atkinsa i evo nešto što bi na tržištu ličilo na album koji ćemo svi zaboraviti nakon pola dana.
No, krenimo od dobrih stvari, bit ćemo brzi;

Zvuk albuma (što vrijedi za skoro sve njihove albume zadnjih 15 godina) je jako uredan. Pod uredan mislim dovoljno moderno da na jednu ruku je lišen soničnog identiteta u cilju da bude ̋mastan za širu masu.

To Live Deliciously (prva stvar s albuma) odlično otvara album s upečatljivim refrenom. Siguran sam da će odličan biti za buduće svirke, ima dovoljno groovea u sebi da zaboraviš da se pjesma sama po sebi dosta ponavlja.
Za ostalih 8 pjesama u albumu ne mogu reći isto, kako sam prije naveo imate dojam kao da su sklepane u studiju gdje ostatak benda nije uopće imao dodir s materijalom. Ništa bolje od glazbenih pašteta što Amon Amarth i Arch Enemy štancaju kroz monotonu traku.

Još jedan primjer da je ovaj album sklepan ala povuci-potegni; gdje je koncept?

Gdje su te valkire i zašto nam vrište?

Imamo vještice koje žele da jedu maslac, neke mračnjake koji se hvale kako su mračni, gotičke romanse koje su opet propale. Čak imate pjesmu o bijelom kukurijeku (White Hellebore) koja na trenutke čak ispliva iz bunara predvidljivosti.
Druga pjesma koja je vrijedna preslušavanja (uz To Live Deliciously) je Ex Sanguine Draculae gdje je album dobio očajno potreban ubod adrenalina uz kohezivnu strukturu i solidnim varijacijama u ritmovima.

Kad smo kod vrištanja, ovo je možda najljeniji performans koji je Dani dosad snimio; većinu albuma citira/pjeva s pokojim vriskom u pozadini, usporedno sa zadnjim albumima ovo kao da je odrađeno u polusnu.

Onima kojima se svidio prijašnji album, Existence Is Futile, ovo će biti bolno predvidljivo slušanje gdje će se 80 % albuma zaboraviti.
Za bend kao Cradle of Filth to je zadnje što im treba. Existence is Futile album iako mi nije sjeo u potpunosti, moram priznati da je bend barem probao drugačije elemente ubaciti i ima drži tvoju pažnju od početka do kraja.

Ovo su Danko i prljavci na autopilotu s Valkirama na puš pauzi.