Julien Baker & Torres / Send A Prayer My Way

Da je country kao glazbeni žanr „in“, nije bilo teško zaključiti ni kada se na svjetsku scenu probila Taylor Swift, ali kada je Beyonce izdala svoj Cowboy Carter, to je valjda postalo jasno ama baš svakome. Onda stvarno nije nikakvo čuđenje i da su dvije južnjačke indie heroine Julien Baker i TORRES (pravog imena Mackenzie Scott) posegnule za countryjem.

No, za razliku od Beyonce, ovo nije „publicity stunt“ niti „sad ću ja vama pokazati“ trenutak. Ove dvije mlade dame, unatoč afirmaciji u nešto drugačijim stilovima, nose country duboko u sebi. Obje su porijeklom s američkog jugistoka (Baker je iz Tennesseeja, TORRES je rođena na Floridi, odrastala u Georgiji) i country je za njih nešto što je za svakog od „naših“ klinaca – recimo – Oliver ili Novi fosili. Ono što je sviralo na radiju dok smo se igrali po kući.

Osim što dijele porijeklo, obje naše junakinje su i nešto drugačije od okoline u kojoj su odrasle, pa nije za čuditi se da su njihove glazbene karijere išle u smjeru, ako ne suprotnom, onda svakako različitom od countryja. Baker je manje-više klasična (analogna?) indie kantautorica, a TORRES je pribjegla elektro-popu (digitalna?). Obje su u svojem odrastanju i sazrijevanju iskusile traume kakve uobičajeno pogađaju queer omladinke u konzervativnim sredinama, pa su njihove pjesme uglavnom bile pune jada, a životi obilježeni ovisnošću, teškim odnosima s okolinom i kompleksnom religioznošću. To se je, naravno, prelijevalo u njihovu poeziju.

Na njihovom prvom zajedničkom albumu, Baker & TORRES se suočavaju sa svojim traumama i isporučuju zgodan alt-country album kakvog se ne bi posramile ni veličine žanra. Ako ta žanrovska pripadnost nije sasvim jasna od prvog trenutka krasne balade „Dirt“ u kojoj je pedal steel gitara nazočna samo u pozadini, već druga pjesma „The Only Marble I’ve Got Left“ je čistokrvni honky tonk stvoren za subotnju večer u lokalnom saloonu. „Tape Runs Out“ uvodnim akordima podsjeća na „Wonderwall“, ali ne možete im zamjeriti ovu posudbu zbog nekoliko sjajnih dionica u kojima „luduju“ violine, benjo i spomenuta pedal steel gitara, kao što ne možete zamjeriti ni pomalo prvoloptaški tekst na „Tuesday“ u kojoj TORRES prepričava svoj traumatičan susret sa istoimenom djevojkom i razlaz uvjetovan pritiskom okoline. Album zatvara zaigrana pjesmica „Goodbye Baby“ u kojoj su naše junakinje konačno sretne i zadovoljne svojim stabilnim ljubavnim vezama.

Možda je prerano reći da su Baker & TORRES potpuno izliječene od svojih trauma, ali cijela ova priča zvuči kao da su album snimile prema preporakama svojih psihoteraputa. Pjesme su iznimno osobne i, zapravo, nastavak na sve ono što su do sada pisale, ali ovdje potpuno otvorene, kao ispovjedi. Čak se povremeno mogu čuti i duhoviti osvrti na iskustva koja su ih nekada mučila – „Bottom Of A Bottle“ je zgodan primjer prihvaćanja vlastitog poniranja u alkohol. Sve u svemu, ovo je dobar znak da su cure na putu u bolju budućnost koju im od srca želim.

Ukupno, bilo je to jedno ugodno slušanje, ali moram reći da, kao i kod većine suvremenih indie uradaka, nema tu onih stvarno uzbudljivih pjesama, nema onoga što će vas učiniti da se albumu vraćate s vremena na vrijeme. Svirački i pjevački odlično odrađeno i uz primjerenu produkciju, ali u konačnici – neuzbudljivo.