Opeth – majstori ili bolje napisano velemajstori progresivnog zvuka u svijetu metala su nakon 5 dugih godina (najduži period između dva albuma) izdali ovaj vrlo zanimljiv i nadasve osebujan uradak.
Kako definirati taj progresivni metal? Nekako je najjednostavnije to opisati kao dinamiku između mirnih i žestokih dijelova pjesme. To je Opeth usavršio do krajnjih granica, a ovaj album je uz sve njihove klasične karakteristike doveo i do trijumfalnog povratka Akerfeldovog growla koji je sam po sebi srž te mirno/žestoke dinamike u kombinaciji s njegovim prirodnim tenorom.
Album je konceptualni i vrti se oko čitanja vrlo čudne oporuke nekog industrijalca tamo s početka proteklog stoljeća. Stoga su i pjesme u principu paragrafi iz te oporuke i tijekom slušanja albuma morate se jako koncentrirati da primijetite prijelaz iz jedne u drugu. Praktično album ima dva dijela. Prvi, ovaj s paragrafima koji idu od jedan do sedam i drugi koji tvori samo jedna pjesma „A story never told” koja pak nema nikakve veze s ostalim dijelom albuma. Još jedna Opethovska priča.
Osobno nikad nisam bio veliki fan njihovih monumentalnih, dugih, „a hoće li više završiti“ djela, pa mi je ovaj album legao jer su bili koncizni.
Konceptualnost albuma omogućila je Åkerfeldtu da se poistovjećuje s likovima iz oporuke pa mu je i pjevanje nekako teatralnije. Kao samoprozvani stručnjak za growl mogu napisati da su mu prijelazi puno suptilniji i prirodniji pa sve to skupa zvuči zaista vrhunski. Uz uvijek prisutnu karakteristiku Opetha – savršeni glazbeni okvir koji je na isti takav način odsviran – imate sve dobre začine za maestralan dugosvirajući užitak. Ako tome pridodamo i nekoliko egzotičnih priloga u liku i djelu Joeya Tempesta (pjevač Europa) koji se odlično uklopio u drugom paragrafu, te kroz cijeli album sviračku ili narativnu prisutnost legendarnog Iana Andersona iz Jethro Tulla, možemo jednostavno reći da je Opeth ovim albumom pogodio točno „u sridu“. Veliki doprinos je sigurno i stvarno vrhunska produkcija koja umnogome nadilazi ono što smo čuli (namjerno ili slučajno tako producirano) na „Sorceress“ i „In Cauda Venenum“ gdje su zvučali nekako zagušeno.
Da budemo jasni nije to „Heritage“, ali nije pretjerano daleko od njega. Što je najvažnije na prvo slušanje će vam leći, a nakon toga možete kombinirati daljnje „suho“ slušanje ili napravite kao i ja i uzmite si tekstove i pratite – vjerujte mi jedan poseban doživljaj ulaska u ovu oporučnu predstavu.
Kratko i jasno – ovo je jedan od njihovih najjačih albuma, jednostavna i prirodna simbioza metala i progresive. Stariji obožavatelji će biti oduševljeni povratkom growla, no po meni ključna priča je cjelokupna konstrukcija albuma koja je nevjerojatna mješavina stilova i utjecaja koji Opethu i nakon trideset godina djelovanja daju svježinu i relevantnost.
Popis pjesama:
§I. 5:56
§II. 5:33
§III. 5:10
§IV. 7:00
§V. 7:29
§VI. 6:03
§VII. 6:30
A Story Never Told. 7:11
Ukupno: 50:52
