Dry Cleaning / Secret Love

Sprechgesang. Zanimljivo je kako anglosaksonci, unatoč ogromnom potencijalu kreiranja novih riječi, usvajaju neke njemačke riječi. Na primjer, sasvim je uobičajeno da se u engleskom govornom području koristi riječ schadenfraude. Ja sam to sebi protumačio kao kulturološki fenomen nedostatka zluradosti kod anglosaksonaca, pa su jednostavno morali posegnuti za tuđom složenicom kako bi pojednostavili izraz „likovati nad tuđom nevoljom“. Eto, sada sam, čitajući na allmusic.com recenziju novog albuma Dry Cleaning naletio i na sprachgesang, što je zgodna kovanica za „govoreće pjevanje“. I to je vrlo točan opis načina na koji vokalistica Florence Shaw isporučuje tekstove, a eventualno tome treba dodati i pridjev „bezizražajno“ za kojeg anglosaksonci imaju sjajnu riječ „deadpan“.

No, svesti opis glazbe koju isporučuju Dry Cleaning na „deadpan sprachgesang“ bi bilo krajnje neodgovorno i neozbiljno, kolikogod to bilo točno. Jer, dok Florence iskrcava svoje tekstove pune ironije i blagog cinizma, tri dečka u pozadini „ubijaju boga u sebi“ tamburajući po instrumentima, poglavito gitari, basu i bubnjevima. A način na koji to čine je, u najmanju ruku, vrlo zanimljiv.

Ali, počnimo ispočetka.

Na velikoj sceni, Dry Cleaning su se pojavili 2021., s a albumom New Long Leg, za koji sam, koliko se sjećam, saznao iz Jutarnjeg…čini mi se da je Aleksandar Dragaš izlistao nekoliko noviteta, a među njima su bili i oni. Dobar savjet zlata vrijedi, pa sam ih preslušao i svidjeli su mi se. Ipak, cijeli album mi se činio malo „too much“, odnosno, bilo mi je teško razlikovati pjesme bez distinkcija u vokalnoj dionici, pa su mi se sve činile istima. Isti osjećaj me progonio i tri godine kasnije kad sam preslušavao njihov drugi uradak Stumpwork. Odložio sam ga pod „dosadno“, a singl „Leafy“ s prvog albuma je ostao usamljen na mojoj listi Deezer favorita.

Da nije izašao baš danas (10.1.2026.), nakon diskografskog mrtvila blagdanske sezone, vjerojatno bih zanemario i Secret Love, ali nisam preslušao ništa novoga već nekoliko tjedana, pa rekoh sam sebi da je krajnje vrijeme da se primim posla i dostavim kakav napis Uredniku. No, slušanje glazbe za vlastiti gušt je potpuno drugačije od onoga kad to iskustvo namjeravate pretočiti u neki tekst, pa sam morao ponoviti lekciju i preslušati barem prvijenac za odgovarajuću pripremu. 

Ne mogu reći da su Dry Cleaning po ičemu revolucionarni band. Nisu prvi koji izgovaraju/recitiraju tekst preko zvučne podloge. Nisu ni prvi koji njeguju minimalistički zvuk, niti su prvi koji njeguju jangly zvuk gitare (ponegdje), a niti prvi koji peglaju po sirovoj gitari izvodeći proste, minimalističke rifove. Međutim, sve to skupa, i način na koji oni to pakiraju i isporučuju je poprilično jedinstven. Kao što su (meni ljubljeni) Geese iskombinirali hrpu utjecaja i pritom stvorili nešto vrijedno divljenja, i Dry Cleaning su na svome prvijencu iskombinirali neke sjajne ideje sjajnih bandova (od Stoogesa do Smithsa i od Televisiona do Joy Divisiona) i stvorili nešto svojstveno samo njima. No, kako rekoh, „problematični“ drugi album (nije li drugi uvijek takav?) je pokazao da je potrebno malo prilagoditi „kurs plovidbe“. Uz sav taj eklekticizam, oba albuma su zračila jednakom hladnoćom i sirovošću što je činilo da zvuče nekako previše ravnodušno (ima li tko bolji prijevod za „flat“?).

Prva pomoć stigla je u vidu Cate Le Bon i Jeffa Tweedyja koji su se prihvatili produkcijskih zadaća za Secret Love. Kako nisam industrijski insider i nemam detaljnijih informacija o tome što se događalo tijekom snimanja i miksanja, pretpostavit ću: Jeff je pobrusio zvuk gitare i dodao malo topline u izričaj kroz ograničeno doziranje neuobičajenog (za Dry Cleaning) instrumentarija kao što su klavijature i puhački instrumenti, a Cate je dodala pristojnu dozu groova (štogod taj termin označavao) i „obogatila“ produkciju. Rezultat: Dry Cleaning sada zvuče punije, plesnije, zabavnije i na neki način „šire“ nego ikada. Čak su uspjeli natjerati Florence da ponegdje malo poprati melodiju, iako je i to daleko od ikakvog ozbiljnog pjevanja, a na nekoliko mjesta se pojavljuju i neki rudimentarni back-vokali, što je u ranijim uradcima bilo nezamislivo.

Prvi singl i pjesma koja otvara album „Hit My Head All Day“ je zgodna, pomalo funky (ovaj termin uzeti sa zrnom soli) stvar koja će vas primjereno razgibati i uputiti da pokušate surovu realnost nekako isključiti iz unutarnjeg „ja“, ili ćete prolupati. Slijedi mala zaj***ncija na račun suvremenih oportunista koji su svoje znanje i struku prostituirali jer „željezo treba kovati dok je vruće“, nazvana „Cruise Ship Designer“. Gitare tu postaju malo prominentnije, onako kako smo već navikli u ranijim radovima, pa se redaju odlične „My Soul/Half A Pint“ i „Secret Love“ – obje pomalo šaljivi osvrti na suvremeni doživljaj sebe i okoline, da bi uslijedio šokantni obrat, s (gotovo) baladom „Let Me Grow And You’ll See Fruit“ koja se čini kao da je ispala s neke zbirke šansona, a krasi ju i dionica na saksofonu, i nečim što bi mogli okvalificirati kao miks Smithsa i Saint Etienne nazvana „Blood“ u kojoj je Florence gotovo propjevala, ponukana već spomenutim back-vokalima. 

Do kraja albuma, servirat će vam jednu žešću rokericu („Rocks“) sa gotovo rolingstonsovskim rifom i ponešto vrlo zanimljivih zaj***ncija na račun hipsterskih prehrambenih navika („Evil Evil Idiot“), likova koji su prilagođeni i usklađeni s establišmentom („The Cute Things“) i nešto što mi se čini kao vrhunska šala na račun Trumpa („I Need You“), a zvuči kao da je ispala s nekog totalno psihodeličnog albuma sa scary cirkuskom glazbom (United States Of America i njihov istoimeni album iz 1968.?).

Posljednja, i meni nekako najdraža, „Joy“ zvuči kao neki križanac Talking Heads i, recimo, Throwing Muses. Florence opet malčice pjevuši, a tema je pomalo kriptična, ali kako se spominju granice, minerali i bolji Svijet, rekao bih da je opet povezana s današnjom Amerikom.

Iako bi vam se na prvu to moglo učiniti (pogotovu ako ih poznajete odranije), Dry Cleaning se sa Secret Love nisu toliko približili mainstreamu koliko su se učinili prjemčivijima za šire slušateljstvo bez stvarnog kompromitiranje svog artističkog creda. A ujedno su postigli i dobrodošli pomak u odnosu na prva dva albuma, koji iako dobri, nisu nudili neku raznolikost. 

Uvijek mi se činilo da je britanska glazben scena funkcionirala u trijumviratima – od Beatles/Stones/ Kinks, preko Bowie/Queen/Pink Floyd i Pistols/Clash/Jam, do Blur/Oasis/Radiohead. Znam da se mnogi neće složiti, ali meni se čini da je novi trijumvirat Alice Wolf/Wet Leg/Dry Cleaning. A između ta tri, ja bih se uvijek priklonio ovima zadnjima. Ako sam prije i imao sumnji, Secret Love ih je odagnao. Veliko hvala Cate i Jeffu.