Europe / Come This Madness

Švedskom sastavu Europe 1986. godina bila je presudna za nastavak karijere. Gotovo pa biti ili ne biti. A bilo je – biti. Najprije ih je singl „The Final Countdown“ katapultirao na vrh svjetske glazbene scene, a potom je istoimeni album s hrpom hitčina tipa „Rock The Night“, „Carrie“ ili „Cherokee“ potpuno zaludio cijeli glazbeni svijet. 

Zahvaljujući zaglađenijem, stadionskom, euforičnom hard rocku bend je instantno postao mega–popularan i u zaborav su pala dva ranija, nadobudnija i progresivnija, sistemski čak i bolja hard rock/metal albuma „Europe“ (1983.) i „Wings of Tomorrow“ (1984.). U 4 desetljeća nakon njega bilo je i uspona i padova, ‘on hold’ statusa, privatnih tragedija, solističkih izleta i drugih projekata, no sve je to nekako prolazilo u sjeni „završnog odbrojavanja“. Bez obzira na činjenicu da je, bend osnovan 1979. godine u švedskom Upplands Väsbyu, i kasnije imao dobrih albuma. Kao što je, recimo, povratnički „Start From The Dark“ iz 2004., najmračniji od svih. Pa i najtužniji. A bilo je i slabašnih, ili prigodnije da kažemo, albuma koji nisu opravdali stečenu reputaciju. Tu bi se komotno mogla ubrojiti i tri prije (n)ovoga; “Bag of Bones” (2012.), “War of Kings” (2015.) i “Walk The Earth” (2017.). Uz koje su se mnogi zapitali može li Europe još napraviti išta vrijednoga. 

Devetogodišnja pauza između dva nova izdanja poklopila su se s ‘okruglih’ 40 godina meteorskog uspona na vrh svjetskog rocka, koja je, slučajno ili ne, obilježena (i) novim albumom. Dvanaestim po redu. „Come This Madness“ donosi obnovljen i reformiran, odmorniji zvuk – generalno je čvršći, energičniji, napetiji i nešto brži, pa i štogod kompleksniji od prethodnika. Zrelije i odlučnije glazbe i tekstova, mahom socioloških obrazaca. Otprilike bi mogli kazati da zvuči onako kako bi Europe 1986. godine želio da zvuči 40 godina kasnije. Moderno, a bez gubitka glazbenog svjetonazora.

Vokali Joeya Tempesta ono su po čemu će se lako prepoznati da se ovdje radi o Europeu. Iskreno emotivni, galantni, dobroćudni, na mahove i razdražljivi, čak i srditi, zadržali su razinu forme na kakvu smo naviknuti. Slojevitosti vokalnih izvedbi, čak bismo rekli i potrebnoj razini dramaturgije, doprinose prateći vokali Tobiasa Forgea (Ghost) i Mikaela Åkerfeldta (Opeth). Nenametljivi, sofisticirani do krajnjih granica, ni u jednom trenutku ne zasjenjuju glavne vokale. Baš su ono – prateći.

Obilje je tu rafiniranih Norumovih riffova i elegantnih solaža, u čemu mu pomaže Fredrik Åkesson iz Opetha, a ambijentalnost u pjesmama usmjeravaju i Micove klavijature i synthevi, čija je koncentracija gusta kao rijetko kada. Delikatnosti i dinamičnosti svih izvedbi snažno doprinose i utjecajne Levén/Hughland ritam sekcije. Tamnijeg, ili u najmanju ruku, sivog raspoloženja.

Ono najvažnije što ima, a što se od Europe uvijek traži, su hitovi. Hitovi koji ga nose. Plus dobre pjesme koje mu drže stabilnost. To jedan album općenito mora imati ako autor želi da se o njemu razmišlja pozitivno. „One On One“ je tako tipičan arena hit pamtljivog refrena s ‘potpisom i pečatom’ Europea, uz izuzetno moćne ritam–sekcije, „The Cult Of Ignorance” je energičnija, na momente prilično žestoka, a opet hit–himnična s pamtljivim refrenom, inače odlikom svih pjesama, dok je „This Time Of Year” čeznutljiva pop–rock balada.

„Come This Madnes“ je rezolutna, odvažna i srčana pjesma britkih riffova, plutajuće–vibrirajućih klavijatura, izuzetno snažnih bubnjeva i naglašenih pulsiranja basova u središnjem intermezzu. Tekstualno je povezana s poremećajem međuljudskih odnosa, odnosno otuđivanjem jednih od drugih. „Scandinavian Eyes” je još jedna skladba himničnog, slavljeničkog refrena, ali s dosta žestine te isturenih uvodnih orkestracija, a u red razigranijih rock himni spada i „Takin’ It Back“, koja se ističe i s najrasprostranjenijim solažama.

„The Devil’s Back” je najžešća na albumu, „The Angels Must Have Flown” krasna je, protočna, rafinirana i poetična pjesma srednjeg ritma, a po atmosferi, snazi i odrješitosti njezine muzikalnosti, „Nothing Can Follow This” bi mogli povezati s hard rockom 70-ih.

Teško bi, nezahvalno, a nadasve klišeizirano bilo reći da se Europe ovim albumom ‘vratio svojim korijenima’. Prije svega iz razloga jer je produciran i miksan prema aktualnim tehnološkim dostignućima, pa je stoga bilo kakav povratak nečemu što je bilo prije 40 + godina nemoguć. No da su mitski Šveđani nakon nekoliko, blago rečeno, promašaja pokazali da (ipak) nisu zaboravili kreirati bombastične rock–himne koje će u Arenama zvučati moćno i senzacionalno, to bi, po meni, bilo točno.

K tome, „Come This Madness“ je pokazao i da su Europe neki prerano otpisali, te da i nakon više od 40 godina imaju snage, energije, volje, znanja i kreacije da stvore kvalitetan album. Sve što mnogi iz njihove generacije već godinama, pa i desetljećima nemaju, ne mogu ili jednostavno ne znaju napraviti.