Evergrey / Architects of a New Wave

U švedskoj družina EVERGREY protekle se dvije godine poprilično toga izdogađalo. Osim što je objavila dva studijska albuma, razišla se s dugogodišnjim bubnjarom Jonas Ekdahlom, a nedavno i s, također dugogodišnjim, gitaristom Henrikom Danhageom.

Odlasci su, očito je, bili sustavno dogovarani, pregovarani i pripremani i nisu donosili nikakve potrese. Jer su zamjene bile spremne. Kako se to obično kaže – ‘u niskom startu’. Pa su na upražnjena mjesta uskočili, najprije, Simen Sandnes, a potom i Stephen Platt. S njima dvojicom su Tom Englund, Johan Niemann i Rikard Zander stigli do petog studijskog albuma unatrag sedam godina. I petnaestog EVERGREY–evog ukupno u 28 diskografskih godina. S obzirom na to da bi se od prethodna tri, pomalo umorna i zamorna, mogao složiti jedan dosta dobar, objava da s tek dvije godine pauze stiže još jedan, nije mi baš unijela previše optimizma. No dogodilo se suprotno. “Architects of A New Weave” se pokazao kao jako dobar album, najjači od „The Atlantic“ iz 2019. 

U skladu s imenom, ovaj bi materijal baš i mogao biti početak nekog novog poglavlja. Ne drugačijeg, dakako, ali da je to jedan konkretniji, osvježeniji zamah, tako bi se nekako baš i moglo kazati. Kad smo ga već spomenuli, istaknimo da, dok je „The Atlantic“ bio divlji kovitlac olujnih emocija, „Architects of A New Weave” je živahniji, pokretljiviji, energičniji, pozitivnijeg, optimističnijeg i stabilnijeg pogleda na svijet oko sebe. 

Iako, dramatično–atmosferične pjesme izraženo tamnih melodija, pustolovnog duha, otužnih emocija i progresivnih struktura u sebi definitivno nose EVERGREY–ev DNA. Nešto što ga je još davnih godina čvrsto pozicioniralo u prvi red najustrajnijih i najdosljednijih metal imena svjetske scene. Posebnijih, prepoznatljivijih i jedinstvenijih, zašto ne i to istaknuti.

Napeti, nestrpljivi, katkada i pomalo patnički, a kontinuirano emotivni, ovdje i nešto topliji nego inače, Tomovi vokali najstabilniji su element albuma, kojemu trajnost i čvrstoću pojačavaju stabilne, precizne, pogonske i sugestivne ritam sekcije. Zgusnuti, rafinirano posloženi slojevi klavijatura, syntheva, piana i zborova snažno reflektiraju melankoličniju stranu, ionako sive teatralne atmosfere, dok je gitarski rad poprilično slojevit, kombinira melodijski heavy i grublji, osorniji groove, s iznimno lijepim solažama i udarnim, direktnim riffovima. 

Nakon mračnog intra “Welcome To The Pattern“, u „The Shadow Self“ groove gitare i urnebesno bubnjanje s jedne strane unose zbrku, a melodijske linije i uzdignuti refreni sa zborskim pjevanjima daške osvježenja i stabilnosti. “Architects of A New Weave” i „The World Is On Fire“ prezentiraju autentičan melodični progressive–dark  metal identitet, ono što Evergrey čini kakvim jeste.

„The Script“ i „Longing“ su naslovi otežanog sporijeg do srednjeg tempa, nekako najzamračenije, pesimističnije, ali i snažne, emotivne dubine pjesama s porukom. Iako bi se, zbog gostovanja Mikaela Stannea (Drak Tranquillity, The Hallo Effect), od „A Burning Flame“ očekivala bezgranična energija i kontrolirana agresija, radi se o još jednoj sasvim finoj, melodičnoj, poprilično ugodnoj pjesmi paralelnih vokalnih linija, proširenih melodija, goropadnih solaža i ‘mekanijih’ rockerskih shema. 

„Leaving The Emptiness“ je puna energije i melodije, potencijalno najveći hit na albumu s najboljim gitarskim solažama, definitivno najslušljivija u kontinuitetu s ponajviše catchy melodija, a „Call Off Your Lions“ pjesma srednjeg tempa moćnog, najmoćnijeg epskog naboja. 

„The Prophecy“ za sam kraj donosi tipičan izdramatizirani, otežani Evergrey naslov mračnih riffova, teških ritmova i kompliciranih emocija, kao najavu nekih novih arhitektonskih kreacija.

Nadamo se na tragu ovih, koja spadaju u red ponajboljih koje je Evegrey u svoja tri desetljeća isprojektirao i izgradio.

I stoga, da okončamo, ovaj novi podsjeća na „The Inner Circle“ iz 2004., njihov vjerojatno najbolji album, krunu prvog dijela karijere. Tome se, vjerujem, više zaista nema što za dodati.