Angine De Poitrine / Vol II

Ovaj kanadski duo počeo je iskakati iz svake paštete ( ne bi bilo  neočekivano da se njihove maškare počmu tiskati na toaletnom papiru) stoga, po nekom nepisanom zakonu velikih brojeva treba im posvetiti par riječi.

Pažnja mi je prvenstveno (prije konzumacije njihove glazbe) bila usmjerena na njihov neobičan outfit. Dva zamaskirana lika odjevena u najboljoj tradiciji pop arta (očito im je uzor bio Andy Warhol) u kombinaciji crno bijelih točkica koje će kod nadrogiranog/našprucanog posjetitelja možebitno izazvati potonuće u psihički vertigo, izazvati ushit kao da su pred njim glavom i bradom Jimy Xendrix i Jack Bruce.

Realnost je nešto sasvim drugo, u pitanju su pseudonimi Khn i Klek za dva brata koji bi lako, osim glazbenika, mogli biti PR maheri. Angine de Poitrine (angina pektoris u prijevodu), čudni pseudonimi, kostimi za uspješan nastup u maškarama, dokaz su  tvrdnji da su oni uspješni manipulatori emocijama. Misterij anonimnosti, pojava mišljenja je li to uspješna prevara ili novo stvorena legenda ipak su u prvom planu.

Dobro, kostimi/maske su i ranije obilježavali uspješne karijere pojedinih rock aktera (David Bowie, Peter Gabriel, Kiss, Slipknot). Pitanje je samo koliko su maske imale presudne uloge u karijerama gore navedenih, u odnosu na ovaj dvojac koji to nemilosrdno eksploatira. Njihovi nastupi u živo okarakterizirani su kao hipnotički, nadrealni, te fizički zahtjevni.

No, što je s njihovom glazbom?

To je isključivo eksperimentalna instrumentalna glazba za koju je napisano da je Mantra Dada Kubistički Rock (ma šta god to značilo), odsvirana na dvostrukoj gitari (gitara/bas) uz mnogo mikrotonalnih zvukova koji bježe od konvencionalnih (bojim se da je to sve što treba istaknuti); potpomognuta na momente frenetičnim, ali predvidljivim bubnjanjem (ritam mašina bi komodno mogla biti sastavni dio benda). Pangerički osvrti na njihove nastupe stalno se gomilaju, je li u pitanju kritičarsko/gledateljska miopija, ozbiljno je pitanje. 

Slušajući album, siguran sam u svoj stav (naravno, u pitanju je čista subjektivnost jer floskuli objektivno po mom mišljenju ovdje nema mjesta), ne nalazim ni trunke ushita, čak mi se na trenutak javlja u sjećanju poznata riječ Homer Simpsona – boring. 

Ustvari pravo pitanje je što to slušam, koja je njihova strategija i perpektiva, jer ovo nije glazba koja bi mogla otvoriti vrata prema neistraženim poljima rock glazbe. Znam da će me obožavatelji eksperimentalne glazbe poslati kvragu, no siguran sam da je i sam bend svjestan svojih limitiranih mogućnosti. Jer što dalje u odnosu na aktualnu stvarnost, reciklaža postojećeg?, širenje orkestracije? (što je za njih sasvim neproduktivno i u ovom trenutku neprihvatljivo). Pitanje je koliko je njihova „estetika“ preuzela glavnu ulogu u odnosu na glazbu?

Negde sam pročitao o  usporedbi njihove glazbe s onim što radi bend Polyphia, no usporedba sa gitarskim umijećem Tima Hensona i cijelog benda za mene je potpuna blasfemija. Poslušajte samo „G.O.A.T“ i sve će biti mnogo jasnije.

A angini pektoris želim da uživaju u naletu slave koliko god ona bila opravdana.