Jack White / Frozen Charlotte

„Jesi li ikad čuo loš blues-rock?“

„Jesam.“

„I…kakav je bio?“

„Odličan!“

Jack White stvarno više nema kome išta dokazivati. Imao je bend kojega je, uz svu opskurnost apsurdno minimalističkog blues-rocka, doveo na svjetske pozornice. Pa je kolaborirao sa dokazanim veličinama suvremenog rokenrola i country boginjom Lorettom Lynn. Pa je izdao hrpu solo albuma, oformio vlastitu etiketu, otvorio dućan s vinilima, usputno otkrivao i sponzorirao mlade umjetnika, a uz to je radio i ponešto „sa strane“. Da je u svo to vrijeme napravio samo „Seven Nation Army“ bio bi dovoljno bogat da odživi u miru od tantijema. Ali ne…on i dan-danas radi i promovira pravi, iskonski rock na fascinantan način. On suštinski razumije i blues i rock i sve njihove fuzije. Nema potrebe slaviti svoje idole obrađujući ih, nego uredno emulira njihove radove kroz vlastito djelovanje. Da ne serem previše: Jack ne kopira nikoga, on je originalan stvaratelj na osnovama koje su postavili neki drugi prije 60ak godina. Svaki je Jackov album reinvencija, a ne reciklaža. Njegova je svirka sjajna, njegov stav je iskren, a teme kojima se bavi svježe i aktualne. 

U vrijeme kad su The White Stripes počinjali, rokenrol je bio faktički (ili klinički?) mrtav. Bumeri, čiji je to žanr bio, peglali su stalno po jednom istom obrascu koji je samo njima bio zabavan i do smrti dosađivali sa stalnim puštanjem nekakvih Bonamassa i inih drkadžija koji su kao „gitarski virtuozi“ stalno valjali iste fore. Većina tih bumera je odlijepila od „sadašnjosti“ već u sedamdesetima kada su odbili prihvatiti punk kao legitimnu glazbenu formu, a od tog trenutka prošlo je još dvadeset godina evolucije koju su uredno ignorirali, i dalje uporno braneći svoj stav da je blues jedina prava stvar i da bez njega nema rokenrola, pa samim time ni glazbe.

No, Jack, iako dosta mlađi, nije se mirio sa situacijom. Uzeo je u ruke gitaru – ne neki stratokaster, nego nekakvu plastičnu iz američke verzije Lidla – pa krenuo po njoj udarati pun strasti i želje, odjebavši lagano sve te priče o virtuoznosti i sviranju sa deset prstiju. Izvukao je esenciju iz svega onoga što su radili njegovi predaci i servirao nam ju kao savršeno hladno predjelo lišeno chefovskog izdrkavanja – pravi domaći pršut, paški sir i masline. Basics.

E, pa to Jack radi i danas, tridesetak godina kasnije. Bumeri mu nikada neće oprostiti „bogohulje“, jer je svoj blues-rock interpretirao na punkerski način, punkeri mu nikad neće oprostiti što inzistira na arhaičnim rifovima, a oni ostali ga nikad neće voljeti jer nije plesan i nenametljiv. Unatoč svemu tome, Jack ima sasvim dovoljno publike koja ga cijeni. Ja bih te nazvao znalcima, ali ne mislim to sada elaborirati. Možda za koju godinu kad Jack izbaci slijedeći uradak.

Ono što možda nije vidljivo (čujno) na prvu jest da je Jack sjajan poeta. Ako ste ikada obratili pozornost na njegove tekstove, morali ste skužiti da su njegove reference na sve – od Biblije do pop kulture – uvijek sjajne. Njegova poezija je doista pronicljiva i pogađa taman onaj „sweet spot“ između artizma i razumljivosti, začinjena lijepom dozom ironije i humora. Evo, ovdje je u „Nobody Knows“ prekrasno rekao što misli o umjetnoj inteligenciji: 

What makes gravity pull you to me?
Nobody knows
Why one species dies and one keeps going?
Nobody knows
From Neanderthals to the Denisovans
Nobody knows
Are the homo sapiens the future aliens?
Nobody knows

A onda je, nakon nekoliko krasno plasiranih otrovnih strelica prema američkom establišmentu, rekao i što misli o prosječnom američkom građaninu u „Neighbors Blues“:

Neighbors
Never have nothing good to say
Neighbors
Never have anything to say
Always got some kind of opinion brewing
Always playing games I don’t wanna play

I nije slučajno da je baš ta, završna „Neighbors Blues“ upravo ona koja ima najviše prijeteći zvuk. Zna Jack odakle vjetar puše.

Iako volim kad se malo odmakne od „lektire“, kao što je to napravio na, recimo, Entering Heaven Alive, ne mogu a ne diviti se kad napravi neki ovakav, čisto rokerski album. A Frozen Charlotte to jest u svakom smislu te formulacije. Niz od 13 sjajnih rokerica, sirovih i potpuno lišenih ikakvih produkcijskih majmuniranja. Jer…kako rekoh, Jack nema kome što dokazivati. On gušta i to se čuje u praktički svakoj noti. A to upravo dokazuje onu tezu da je najteže stvarati pod pritiskom. Bilo da se radi o nogometašu od kojeg se očekuje da zabije onaj ključni penal, „malom“ čovjeku koji mora donijeti doma dovoljno da nahrani obitelj u doba depresije i neimaštine, ili glazbeniku koji bi najradije poslao kvragu i bubnjara i pjevačicu, ali mora isporučiti još pet albuma za major etiketu. Jacka takve „distrakcije“ ne muče, pa može neopterećeno redati rifove kakve danas više nitko ne radi. I zapravo vam nemam što puno reći o glabi na Frozen Charlotte. Hrpa je tu sjajnih rifova i ukusnih, odmjerenih solaža. Kako rekoh gore, nema tu nekih produkcijskih intervencija i, ako „nafrljite“ volume, može vam se učiniti da ste na koncertu. Nemam čak ni neku pjesmu za izdvojiti – sve su sjajne. Ajde dobro, pod prijetnjom revolerom izdvojio bih, uz već spomenute, i „Raising The Grain“ i „You’ll Never Fix Me“, ali samo zato jer mi neki detalji proizvode „madelaine efekt“ i vraćaju me u daleku prošlost. Činit će vam se da je, recimo, „Neighbors Blues“ reciklirana „Hardest Button To Button“ sa vječnog Elephanta, ali ako poslušate malo pažljivije, vidjet ćete da je ova bitno kompleksnija i bolje osmišljena – samo koristi sličnu frazu. Možda bi se moglo naći još takvih detalja, ali čisto veselje što čujem ovaj nepatvoreni i nerazrijeđeni rock me toliko nosi da nisam sklon ništa analizirati ili, nedajbože, zamjeriti. Veselje i slavlje rocka u najboljem mogućem obliku – eto, to vam je ova „lutkica iz jednog komada“ (pravo značenje termina „frozen charlotte“).

Žao mi je k’o psu što sam propusti Jackov recentni nastup u Zagrebu, ali jbg, prestar sam za InMusic. Zadnji put sam bio prije 10ak godina i naivno sam popio par piva uz odlične Wilco. Na žalost, bilo je to oko pet popodne, pa sam krepao čekajući PJ Harvey u 23. Jedva sam se dovukao do kuće, pa sada, tih 10ak godina stariji, ni ne pomišljam opteretiti se tim doživljajem. Kad sam čitao komentar Ace Dragaša, umalo sam suzu pustio. Takvu grešku neću više napraviti, makar me hitna vozila. Jack je apsolutni bog rokenrola i točka. Propuštati njegove koncerte nije uputno. A bogme, ni albume. Na ovome albumu ima više rokenrola nego što će ga svi ostali izdani u ovoj godini nakupiti. Mark my words.

I samo da se kratko vratim na početak…ja stvarno nikad nisam čuo loš blues-rock. To je glazba s kojom je naša generacija odrastala i koju su nas bumeri naučili cijeniti. Ali, kad je već tako, da bi se stvarno neka pjesma/album/izvođač istakli, mora biti više nego „dobro“. A meni se čini da je sve što Jack White napravi baš takvo.