Florence + The Machine / Everybody Scream

Malo ću vas „zadaviti“ jednom anegdotom iz mog profesionalnog života. Naime, veliki dio svoje „karijere“ proveo sam u jednoj međunarodnoj tvrtki, odnosno, lokalnoj firmi kojoj je ta međunarodna tvrtka većinski vlasnik. Tamo negdje oko 2010., ta se je međunarodna tvrtka odlučila uskladiti s tada vrlo modernim woke trendovima, pa su počeli s raznoraznim akcijama ne bi li feminizirali svoju management strukturu. U jednom od takvih projekata, poslali su nam nekakve konzultante i revizore sa zadatkom da propitaju da li je kod nas sve usklađeno s novim standardima, odnosno kakav je položaj žena u našem kutku Svijeta. Kako sam u to vrijeme imao nekakav “položajčić” u firmi, i to baš u području koje je trebalo osiguravati usklađenost sa kojekakvim standardima i pravilima, ta ekipa probranih indokrinatora me pozvala na sastanak koji je zapravo više ličio na obavijesni razgovor. I tako…slušam ja njih kako oni meni uvodno tumače o jednakosti spolova/rodova i potrebi da se žene izjednače s muškarcima, kako po primanjima, tako i po položajima i šansama za razvoj i napredovanje. Naravno, tankoćutan kakav jesam, odmah sam osjetio njihov condescending stav. Saslušam ja njih i kad je došao red na mene, upitam ja njih:

 „Znate li vi tko je Valentina Terješkova?“ 

Blijedo su me gledali nekih pet sekundi, pa su se složili da nemaj pojma o kome ili čemu ja pričam.

„A znate li tko su Jurij Gagarin i Neil Armstrong?“

Naravno da su znali.

„I vi meni dolazite pričati o jednakosti spolova!?“

Da vam ne duljim, sastanak nije predugo trajao, a pogotovo kad sam im prezentirao činjenicu da su žene u našoj firmi, unatoč izrazito tehnološkoj naravi, činile nešto više od 50% upravljačkog kadra.

Od tog me je trenutka užasno počeo nervirati taj umjetni feminizam koje su zapadnjačke korporacije počele sustavno promovirati. A posebno me nervirala ta nasilna „pozitivna diskriminacija“ i trljanje nosa sa woke glupostima. Koliko god onaj naš bivši režim bio ovakav ili onakav, ne može se reći da je sustavno podcjenjivao žene i da nije znao slaviti svoje heroine. Stoga, zaključujem da je barem po pitanju ravnopravnosti spolova, taj, nazovimo ga: komunizam bio OK. Dugoročne pozitivne posljedice toga prisutne su i dan danas u nekim segmentima života – poglavito u poslovanju – unatoč svojevrsnom rivajvalu primitivizma koji se dogodio, pa se u političkim strukturama danas žene teško nalazi, a i ono malo hrabrih se besprizorno vrijeđa i nipodaštava. No, to nije tema za popoprock.hr.

Zašto vam sve to pišem? Zato jer me je novi album Florence Welch i njezinih The Machine na prvo slušanje užasno iznervirao. Naime, pun je nekakvih, meni iritantnih, kukanja o „jadnoj meni“, što s pozicije izvođačice koja „krvari na pozornici“, a što s pozicije „ne vole me jer sam žena“. Dodajte na to i njezin tweet kojim je najavila album, a na kojem kopa rupu u dvorištu i onda u tu rupu triput zavrišti. Iritantno do zla boga.

A kako bih drugačije i protumačio stihove:

„But look at me run myself ragged/Blood on the stage/But how can I leave you when you’re screaming my name?”

Ili:

“I’ll be up there with the man and the 10 other women and/The 100 greatest records of all time/It must be nice to be a man and make boring music just because you can.”

A ima toga na ovome albumu još. Zapravo, malo što drugo se nađe u tekstovima osim toga i tomu sličnih tlapnji. Dodajte k tome naslovnicu albuma koja prikazuje ženu (ili) rezigniranu pred silovanje (ili) koja se podaje s prijezirom naspram „mušterija“ – nisam baš siguran što je htjela reći – i eto savršeno iritantnog paketa.

„A što je s glazbom?“, pitat ćete. Pa evo…

Svi već znamo što Florence  može izvesti sa svojim glasom. Ja, istina, nisam osobito zaljubljen u njezin stil pjevanja, ali ne mogu se ne složiti da je ona jedan od najboljih vokala na Svijetu. 

Također, nisam ni fan tog „prenapuhanog“ glazbenog stila (minimalizam je, ipak, moj omiljeni „izam“) kojeg ja zovem „eurovizijski“ zbog teatralnih timpana i eksplozija kojekakvih pompoznih zvukova. Iskren da vam budem, kad to slušam, čini mi se da gledam neke istočnoeuropske izvođače kako, uz eksplozije svjetlosnih efekata i nezaobilazne plamene koji iskaču po rubovima pozornice, izvode svoje savršeno koreografirane nastupe. No, valja reći da ne vidim kakva bi to drugačija glazbena podloga mogla izdržati Florenceinu „glaščinu“. Jednostavno ne mogu zamisliti nekakav njezin unplugged. Stoga, koliko god nemao afiniteta za oba ova dijela glazbenog izričaja, moram priznati da pašu jedan drugome „kao budaletini šamarčina“.

Kad se ova recenzija objavi, prvo ćete vidjet ocjenu. Pa kad pročitate tekst do ovdje, pomislit ćete da je netko nešto opako zaj**ao, jer sve što sam do sad napisao indicira lošu ocjenu. Dakle, krajnje je vrijeme da se prebacimo na „positives“.

Koncepcijski, album je savršen. Glazbeno i tematski (kolikogod vam se i jedan i drugi dio sviđali/nesviđali), majstorski je izbalansiran, pa se sluša u dahu i šalje vam slike jedne odlične kazališne predstave – mjuzikla, operete, rock-opere, …štogod. Ima svoj tour de force, ima svoje tihe i dramatske trenutke, ima svoje krize i svoja razrješenja i slavlja – sve što treba. Produkcija i muziciranje su besprijekorni. No, sve bi to bilo totalno bezveze da pjesme nisu dobre. A ove su vraški dobre. Od prve „Everybody Scream“ do zadnje „And Love“, teško je pronaći ikakve zamjerke. A pokušavao sam na sve načine, ne bih li potvrdio prvobitnu tezu da je cijeli album sranje.

Summa summarum, nadam se da sam vam predočio svoju podvojenost oko ovog djelca. A što me je natjeralo da odem na „pozitivnu“ stranu i podarim Everybody Scream visokom ocjenom? Jednostavno sam prihvatio da moje viđenje Svijeta ne mora biti svačije. Nisam živio Florencein život (niti ću) i moram joj dati „benefit sumnje“. A i nakon 4-5 slušanja sam shvatio da je ovo dobra glazba, i da štogod je Flo htjela reći, rekla je na dobar način. Na koncu, ne slažem se nužno ni sa, štajaznjam, Floydima, pa sam naučio cijeniti njihovu glazbu. I pritom uživati.

Kladim se da će na godišnjim „favourites“ listama Everybody Scream biti čest gost i neće me začuditi ako dobije Porina i Grammy i sve druge nagrade. Dijelom će se to dogoditi i zbog evidentne zlouporabe feminizma i wokeizma, ali neće biti u potpunosti nezasluženo.