Moonspell / Opus Diabolicum

Mračni velikani metal glazbe Moonspell 26. listopada prošle godine svirali su svoj prvi koncert sa simfonijskim orkestrom. Prvi, ekskluzivni i jedini. Dakle, ima sve karakteristike ne samo da bude povijesni, što jeste već prve sekunde po završetku, već i – besmrtan. Nešto čime će se Moonspell, a i simfoničari, dičiti do kraja života. S razlogom. Kreirali su djelo koje, uz ostalo, proslavlja nacionalni identitet Moonspella i potvrđuje status jednog od portugalskih ambasadora kulture.

Glazbeni opus Moonspella oduvijek je imao (i ima) snažan orkestralni prizvuk temeljen na klasičnoj glazbi, pa je možda čak i malo čudno da su se tek nakon 30 godina odlučili napraviti nešto ovakvoga. S obzirom na to da iza sebe već imaju neka live izdanja. No kad se već jesu, i to sada, za suradnju je izabran je Lisbon Sinfonietta Orchestra i 45 vrhunskih glazbenika pod ravnanjem maestra Vasca Pearce de Azeveda. Teško je bilo što (pre)pametnoga i razboritoga, a što se ne zna otprije, napisati za takvu ekipu elitnih glazbenih genijalaca, no činjenicu da je MEO Arena u Lisabonu nazočila glazbenom spektaklu u suradnji majstora metala i simfonijske/klasične glazbe nije moguće izbjeći istaknuti.

Spektaklu u kojem su svi segmenti izbalansirani. Vrhunski prezenteri klasične glazbe savršeno su se integrirali u metalne naslove, pa možemo kazati i da je “Opus Diabolicum” koncert heavy metal benda s orkestrom i orkestra s heavy metal bendom. Na bilo koji od ova dva načina ga opišemo, ne griješimo. Vrhunska svirka, bombastična produkcija, razoran intenzitet, teatralan ugođaj, spoj heavy metal energije, mračne, sirove gothic atmosfere, epske romantike i orkestralne raskošnosti.

Snažna podloga ovome koncertu je konceptualni album “1755” iz 2017. godine, koji govori o razornom potresu koji je 1. studenog te godine pogodio Portugal i odnio više desetaka tisuća života. Koncepcijski kao stvoren za suradnju ovog tipa, posebnije i zato što je otpjevan na portugalskom jeziku, pa nosi snažnu međusobnu povezanost.

Na prvom CD-u ili prvom dijelu vizualnog formata (DVD/Blu-ray), ovisi što se gleda ili sluša, dominiraju upravo pjesme s tog albuma, snažnijeg, dubljeg i intenzivnijeg orkestralnog pečata (1755“, „In Tremor Die“, Desastre“ (dojmljiva suradnja glavnog, Fernandovog vokala i zbora), „Ruinas“). 

Drugi dio izdanja sadrži neizostavne hitove benda u kojima se nekako više osjeća dominacija metala („Finisterra“, „Everything Invaded“, „Scorpion Flower“, „Vampiria“, „Alma Mater“), no to su takvi omjeri da kohezija besprijekorno funkcionira i u ovim verzijama. 

Produkcijski, album je nesavršenstvo nesavršenosti i neuglađenost uglađenosti, u smislu da miks nije popeglao i izglancao zvukove kako je to danas uobičajeno, već je naglasak stavljen na što veći omjer prirodnosti i spontanosti. Pa se kod gledanja i slušanja ovog izdanja čovjek osjeća kao da upravo sjedi u koncertnoj dvorani i sve ovo doživljava ovdje i sada.

U godini kada Moonspell slave 30. obljetnicu izlaska debitantskog albuma „Wolfheart“, jednog od najznačajnijeg izdanja ‚mračne‘ metal scene, nisu se odlučili na njegovu, recimo, remasterizirani bonus reinkarnaciju. Što bi se, realno, moglo očekivati. No nisu pogriješili, s obzirom na to da ovim velebnim djelom odaju počast i njemu, a bogme, i cijeloj svojoj karijeri.

Jer, „Opus Diabolicum“ je definitivno završni pečat na kraj jednog razdoblja Moonspella. I početak novoga.

Jesmo li u pravu, vidjet će se, i čuti, vjerujemo, vrlo brzo.