Lola Young / I’m Only F**king Myself

Vibra vikenda je nešto drugačija nego tijekom radnog tjedna; petak i subota uglavnom budu vrh tjedna, kad si dopustiš da neke stvari radiš drugačije nego inače, da se opustiš drukčije nego inače, da ostaneš budan dulje nego inače. Tog petka slušao sam meni odlični stream Radija Korzo, riječkog radija, negdje dublje u večer. Petljao sam po ovoj stranici na kojoj si upravo, a oni su puštali nekakav indie pop / indie rock, nešto što bi bilo Tomislavu po mjeri više nego meni, no nekako se te večeri poklopilo da su mi pjesme bile uglavnom nepoznate, ali su dobro klikale.

Očito je da kada u naslovu stoji “Lola Young” da ću ju svakog trena spomenuti, i to je skroz ispravna konstatacija. U tom cijelom indie spektru ugurala se Lola Young s Messy, meni do tad apsolutno nepoznatom pjesmom, ali dovoljno snažnom da me odmah dobije. Lola je tim singlom eksplodirala među širom slušateljskom populacijom i skrenula pažnju na sebe. Spot sam uhvatio tek koji tjedan, možda i mjesec kasnije, i Lola je tada izgledala sasvim drugačija nego kako sam ju zamišljao. Iz ove pozicije nisam siguran je li iznenađenje bilo ugodno ili ne, no s vremenom mi je postala simpatična.

Bit ću hladno iskren i priznati kako nisam išao dublje istraživati raniji opus, ali ono što jesam učinio je preslušao album koji je objavila u drugoj polovici rujna — I’m Only F**king Myself, opičeno izdanje na kojem nas Lola pozdravlja s naslovnice zagrljena s lutkom na napuhavanje sa svojim likom. Izdanje ide pod ruku s tim vizualom. Spaljena i skladno posložena cijelina raznih stilova i utjecaja — indie rock gitare (Spiders), pop strukture (One Thing), grunge elementi, kao i siroviji pristup vokalu i produkciji (F**k Everyone i Post Sex Clarity), onako, pomalo garažno. Tekstovi se sve manje bave romantičnim temama, a sve više osobnom borbom — od potrage za identitetom (već spomenuta Spiders), preko motiva ovisnosti (d£aler), do razgradnje toksičnih odnosa (Not Like That Anymore). Na koncu i ta spomenuta naslovnica — pomalo smiješno, pomalo bizarno, ali idealno za ton albuma. Taj vizual odražava ono što čuješ — spaljeno, kaotično, a opet nekako skladno.

Album nije „lagan” u smislu da ga možeš samo pustiti u pozadini i ne razmišljati; svaka pjesma nosi svoje emocionalne slojeve i stavlja te u poziciju da osjetiš i prepoznaš ono o čemu Lola pjeva — trenutke samopromišljanja, frustracije, traženje identiteta, ovisnosti, toksične odnose. S druge strane, glazbeno je pristupačan i dinamičan, na koncu obraća se mlađoj populaciji, ali tekstovi zahtijevaju da se angažiraš. Pjesme te vode kroz te trenutke samopromišljanja i unutarnja razmišljanja, ponekad frustrirano, ponekad s laganim bijesom ili nemirom. Ali nije sve tmurno — humor i sarkazam vire kroz tekstove, bilo da koristi crni humor ili sarkastične refleksije o bivšim vezama. Sve to zajedno čini album iskrenim, slojevitim i punim energije koja ne skriva ni vlastitu ranjivost ni ironični pogled na situacije.

Mene je album dobio u potpunosti, neću vagati ima li loših trenutaka jer sam ga u vremenu dok kuckam po tipkovnici poslušao 3–4 puta od početka do kraja, pa se još nekoliko puta vraćao pojedinim pjesamama, baš kao što ću opet vrtjeti ovaj album u CD playery. Hvala Radio Korzo, hvala. Hvala Dea. Na razne i nepredvidive načine dođemo do stvari koje nas opčine.