Patti Smith / Horses (50th Anniversary Edition)

Apsolutno sam uvjeren da među milijunima objavljenih albuma u povijesti zapisivanja glazbe na nosače zvuka, postoji popriličan broj onih čija je slava obrnuto proporcionalna broju onih koji su ih preslušali. I još sam uvjereniji da je Horses baš jedan od tih. Kad to kažem, nisam izmislio nikakvu toplu vodu – oduvijek su se publika i kritika razilazili, a svaka umjetnost je nerijetko poligon za dokazivanje profinjenosti, intelektualne superiornosti i rafiniranosti nečijeg ukusa. Stoga i nije čudo da se publika i kritika u pravilu razilaze u pogledima na pojedina djela. Jer, naravno, „raja“ je glupa i neobrazovana, pa ne zna prepoznati „kvalitetu“ i radije se ubija, štajaznam, Sabrinom Carpenter i Taylor Swift, negoli će se malo „intelektualno potruditi“ i shvatiti svu divotu nekih, štajaznam, Sonic Youth. Jer, kako bi „curke“ rekle – „What’s wrong with having fun?“.

No…stvari nisu tako jednostavne. Na pamet mi pada jedna scena iz serije Dva i po muškarca u kojoj se dvije žene posvade jer se je jedna prezrivo odnosila prema onoj drugoj, kojoj je opera bila bezveze, navodeći svoje visoke obrazovne reference. Pa kad je već bila tako obrazovana, mogla je znati da je sama opera u startu bila žanr prezren od aristokracije i namijenjen „raji“. Eh, to je upravo onaj poslovični grm u kojem leži zec. Svaka, ali vjerojatno baš svaka umjetnost nije isprva nastala da bi visokointelektualni (anglosaksonci imaju sjajan termin „high-brow“) d***džije o njoj raspravljali preko stola punog kamenica i Sancerrea pomno odobrane godine berbe, nego da bi ostvarila neku puno prizemniju svrhu – najčešće da bi zabavila svoju publiku (ili dozvala kišu?). Da… „isprazni“ cilj „pukog“ zabavljanja je najčešći uzrok nastajanja većine umjetničkih žanrova, a to posebno vrijedi za glazbu, i još posebnije za rock’n’roll. Jer…ekipica koja se 1950.-ih dohvatila električnih gitara i počela „prašiti“ po njima na sablazan finih dama i gospode, nije imala bogznakakve visokoumne poruke za isporučiti i ciljeve za ostvariti. Oni su se samo htjeli osloboditi okova koje su im nametali tadašnji bonton i uštogljeno okružje koje je gušilo njihov nemirni duh. I time su zauvijek promijenili Svijet. Cool, zar ne?

I prođe tako desetljeće i pol, pa se ovi visokointelektualni likovi vrate i preuzmu od njih formu, pa se počnu neizmjerno izd**avati sa svojim konceptualnim rock-albumima, sviračkom virtuoznošću i intelektualizmom. I što sad? Bum!!! Eto nam Ramonesa i rodi se punk koji (prije svega) poručuje „Vratite dite materi!“.

Kakve to veze ima sa Horses, pitat ćete se. E, pa…Horses je, da si budemo iskreni, upravo jedno takvo umjetničko izd**avanje. Ali…Horses nije (za to vrijeme) uobičajeno prog-rock izd**avanje. To je glas jedne nove generacije kojoj je dosadio taj „isprazni larpurlatizam“. Naime, u njujorškom klubu CBGB tih godina nije bilo baš sluha za dosadne suite prog-rockera, koji su se, kao neka nova aristokracija, pozicionirali na nekakav glazbeni „tron“ s kojega su očitavali lekcije cijelom Svijetu, a da pri tome nisu izgovarali ništa pametno ili društveno relevantno. Ekipa koja je pohodila tu p**varnicu je stvorila svoju vlastitu subkulturu i nije ih bila briga što ostatak Svijeta misli o njima i njihovom bogohuljenju. A otprilike 1975., došao je njihov trenutak da izađu na „veliku scenu“ i predstave se široj javnosti. Kako bi se reklo – „sazreli su uvjeti“ da se dogodi jedno sasvim drugačije iz**avanje  – ono koje će propitati stanje društva i ulogu mladeži u njemu. A poruke s Horses, iako (kako rekoh) zapakirane u visoko-umjetničke koncepte zasnovane na francuskom simbolizmu i Beat pokretu, bile su jasne i direktno isporučene.

Iz današnje perspektive, Horses se smatra neprikosnovenom kulturnom baštinom i jednim od najvažnijih glazbenih albuma u povijesti čovječanstva. Pedeset godina nakon što je izdan, ista ona „high-brow“ glazbena kritika natječe se u sipanju pohvala na umjetničku viziju, revolucionarnost i svašta nešto Patti Smith. „Prva žena“, „rođenje punka“, „nenadmašna poezija“, „revolucionarna glazba“…zamislite najveću pohvalu koju možete i naći ćete ju negdje u recenzijama. Ali, jeli to doista tako? Paaa…ako maknemo na stranu da Patti  zapravo baš i nije neka vokalistica, da ugođaj i nije baš nešto originalno (Velveti su tu foru već odavno prodali), da na albumu baš i nema neke izrazito prijemčive melodije, pa glazbeni dio albuma nije baš nešto senzacionalan, unatoč vrlo kompetentnom sviranju pratećih glazbenika, i da smo koncept albuma u kojem glazba primarno služi kao sredstvo da se plasira poezija već vidjeli kod nekih tamo Europljana (recimo, tamo neki Jacques Brel)…jest, tako je! 

OK, možda ne baš 100% tako, ali ne može se reći da Horses ne spada u nekakav Panteon. Ne vjerujete mi? Zaboga, pa to je album koji počinje stihom „Jesus died for somebody’s sins, but not mine.“! Treba vam nešto „dublje“? Teško ćete to pronaći u rock glazbi, vjerujte mi. Jednom rečenicom, Patti je razbila svu hipokriziju jedne (u to vrijeme) gotovo dvotisućljetne institucije i izdala proklamaciju nove generacije koja nije nužno „bezbožnička“, ali ne pristaje na KRIVNJU. Ako vam to nije dovoljno da shvatite i uvažite značaj ovog albuma, ništa neće. 

A sad ću malo „skočiti sebi u usta“ i reći da u glazbenom dijelu albuma ima poneki skriveni biser. „Kimberly“ je tako-tako pjesma do refrena u kojem ćete pronaći frazu na kojoj su Blondie izgradili karijeru – onaj momenat kad Patti pjeva „Little sister, the sky is falling/I don’t mind, I don’t mind“. Ili onaj klavirski uvod u „Birdland“…ili ekstatični refren u „Break It Up“ uz tužno cviljenje gitare (je li to Tom Verlaine iz Television?). No, ukupno gledajući, album projicira tmurno raspoloženje, što će vas možda obeshrabriti u potrazi za ovakvim „biserima“. A možda je pomanjkanje tih „prvoloptaških“ fora još jedna draž ovog albuma? 

Kako bilo, pred vama je klasik – jedan od onih dragocjenih djelića glazbene povijesti, čiji je utjecaj na generacije umjetnika i konzumenata neprocjenjiv. Dakle, treba ovim „high-brow“ seronjama ponekad i vjerovati.

A što nam, u odnosu na originalnu verziju albuma, donosi ovo jubilarno izdanje? 

Uz originalni album (vinil ili CD, kako vam bolje odgovora), dobijete još jedan disk na kojem se, uz alternativne ili demo verzije pet pjesama („Gloria“, „Redondo Beach“, „Birdland“, „Kimberly“ i „Break It Up“) koje su stvarno OK i mogu dati dobar uvid u stvaralački proces i producentske odluke, nalaze još četiri pjesme uz čije naslove nećete naći dodatak u zagradi. To pomalo čudi jer su dvije od tih poznate (i odlične) stvari s kasnijih albuma – „Distant Fingers“ (Radio Ethiopia) i „We Three“ (Easter) i ovdje se „marketiraju“ kao „dosad neobjavljene“ (WTF?). Kao i kod ovih s Horses, i ovdje je riječ o nešto drukčijim (alternate take) verzijama. „The Hunter Gets Captured By The Game“ je obrada starog hita doo-wop  ženskog benda The Marvelettes iz 1963. i poprilično je zanimljiv dokaz tezi da su ama baš svi voljeli te bubblegum pop senzacije iz Motowna, bez obzira koliko alternativni i „punk“ bili. Informacije o četvrtoj, „Snowball“, ne nalazim nigdje i vjerojatno jest riječ o „dosad neobjavljenoj“ pjesmi. I ta je baš dobra, pače, odlična. Dakle, dodaci originalnom albumu su OKish – ništa pretjerano, ali ni beznačajno.

Bit ću vam potpuno iskren. Iako sam već odavno zagrizao na streaming, u zadnje vrijeme pomalo kupujem fizička izdanja klasičnih albuma, koliko mi financije dozvole. Baš ovoga mjeseca sam si dopustio Pink Flag i Odessey And Oracle na vinilu, pa ću se strpjet do plaće i pribavit si Horses na CD-u (ako ne iskamčimo kopiju od MENARTa:-)). Dvajst ojra je odlična cijena za ovo djelo koje bi svaki (ali baš svaki) ljubitelj dobre glazbe i glazbene povijesti trebao imati u svojoj kolekciji. Za slučaj da Internet opet padne, ili cijeli Svijet pođe kvragu.