Bilo da se radi o materijalima objavljenim pod njegovim imenom, s ‘glavnim’ mu bendom Ayreon ili s nekoliko side-projekata, ako ih se uopće može nazivati nečime ‘sa strane’, Lucassen nikada ne razočara. Star One, Ambeon, The Gentle Storm, Guilt Machine ili najfriškiji Supersonic Revolution, svakome od njih, svemu što radi, prilazi ozbiljno, razborito, motivirano, maštovito, istraživački i temeljito.
Ne zna čovjek što kod njega bude zanimljivije. Glazbeni ili tekstualni koncept, odnosno zvučna kulisa ili priča, a svaki njegov album materijal je za zanimljiv film isprepletenog scenarija. S gotovim soundtrackom. Razgovarali smo prije 13 godina i tada mi je, uz ostalo, kazao da je uvijek u potrazi za izazovima. Ništa se otada do danas nije promijenilo, to možemo sa sigurnošću konstatirati.
Povijesno, neka se njegova djela mogu svrstati u kategoriju nadrealnih, a neka bogme i posve realnih (tematskih) stanja. Kao možda najreprezentativniji primjer njegove ‘nadrealne’ diskografije spomenimo album Ayreona “01011001“ iz 2008., Sci-fi tematike, gdje rasa vodenih bića s planeta Y pronalazi tajnu dugovječnosti i nakon udara kometa priliku za svoju obnovu vide na Zemlji.
Iz kategorije (pro)realnosti izdvajamo tri albuma. „The Human Equation“, Ayreon iz 2004. godine, prati čovjeka u komi poslije prometne nesreće, zarobljenog u vlastitom umu, koji se suočava sa svojom prošlošću. Ili devet godina mlađi „Theory Of Everything”, u kojem se priča vrti oko autističnog mladića, genija s matematičkim sposobnostima kojeg njegov otac – znanstvenik, uz korištenje eksperimentalnih droga, želi iskoristiti da otkrije ‘teoriju svega’.
Prethodnik (n)ovog Arjen Anthony Lucassena, „Lost In The New Real“ (2012), prati ‘gospodina L’, zamrznutog u terminalnoj fazi neizlječive bolesti. L bude oživljen u dalekoj budućnosti kada je tehnologija dovoljno napredovala za liječenje njegove bolesti i nađe se u svijetu koji se drastično promijenio, pa mu više nije jasno što je, a što nije stvarno.
A kada smo ih već isticali, kažimo da je među njima glazbena razlika u tome što je Ayreon nešto više nadahnut metalom, a Arjen Anthony Lucassen je, onako, rockerskijih temelja. Oboje s progresivnim konceptom složenih kompozicijskih struktura. U konačnici, nešto drugačije iz ovakvih priča nije niti moguće oblikovati.
E, sada konkretno dolazimo i do novog albuma “Songs No One Will Hear”, koji ima poveznice s onim iz priče o „Gospodinu L“. Prije svega u realističkom dijelu, ali i svojevrsnoj poruci čovječanstvu da dovoljno ozbiljno ne shvaća upozorenja da ga čeka – apokalipsa. „Što bi čovječanstvo napravilo da mu je, zbog udara asteroida, ostalo još samo pet mjeseci opstanka?“ njegova je premisa. Drugim riječima, filmsko je to putovanje kroz finalne dane (i mjesece) ljudske rase na Zemlji. (Sub)stilski povezuje progresivni rock i metal, psihodeliju, folk rock, nešto bluesa i štogod popa i elektronike, ugodnih, produljenih melodijskih linija, uzbudljivih i živahnih ritmova. Filmsko putovanje od početka, pa do kraja. S hrpom zapleta.
Kako god tešku priču priča, djeluje protočno, slušljivo, pristupačno i prisebno, u sebi nosi dovoljnu dozu dramaturške ozbiljnosti, kao i ironije, zabrinutosti i neizvjesnosti, ali katkada i sarkazma i mračne komedije. Pa i bezbrižnosti. Dakle, istražuje načine razmišljanja, osjećanja i djelovanja ljudske naravi, suštine samoga bića u novonastaloj situaciji.
Eklektičan miks pjesama u rasponu je od lakših, koncepcijskih jednostavnijih, slušljivijih i zaigranijih, preko snažnih, energičnijih i tvrđih, sve do kolosalnog progresivnog epa. Scenski refreni su im neke od značajnijih poveznica, a temeljitost i slojevitost najvažnija karakteristika. U instrumentalnom segmentu izdvajamo harmoničan gitaristički rad s pokojim težim heavy riffom i prodornom solažom, uz iznimnu gipkost i prilagodljivost ritmičkih izvedbi.
Autentičnosti opisanih osjećaja posebnije pridonose čeznutljive akustike, sumorne klavijature, delikatne violina i cello, dok razigrane flaute unose potrebne doze svježine. Dodamo li tome i povremena zborska pjevanja, albumu komotno možemo zalijepiti i etiketu ‘rock opere’.
Jedna od jačih Arjenovih shema je suradnja, pa i ‘sukobljavanje’ muških i ženskih vokala u službi što vjerodostojnijeg prijenosa priče, te i ovdje nije odmaknuo od takvih nauma. Za to su zaduženi on sam, Robert Soeterboek, Floor i Irene Jansen i Marcela Bovio, a Michael Mills svojim naracijama svaku pjesmu u njezin koncept uvodi i iz njega izvodi. Usput, kome to smeta, postoji i verzija albuma potpuno istih pjesama bez naracija.
Intro „End of the World Show“ čak i djeluje kao uvod u neku komediju, „The Clock Ticks Down“ je melankolična pjesma sporog i srednjeg tempa s oštrijim gitarskim riffom u središnjem dijelu i konstantnim, sugestivnim izmjenama muških i ženskih pjevanja.
“Goddamn Conspiracy“ je proigranija, malo razbarušenija pjesma s freshy flautom i jačim udarima bubnja, „The Universe Has Other Plans“ ozbiljna pjesma operetnih formi, naglašenih gudačkih pasaža, „Shaggathon“ poletnija s dojmljivom suradnjom gitarističkog sola i violina, a psihodelijom ogrnuta „Dr. Slumber’s Blue Bus“ jedna je od (naj)boljih ovdje ponuđenih.
https://www.youtube.com/watch?v=YA3T4BI48MA&list=RDYA3T4BI48MA&start_radio=1
„Our Final Song“ je 15-minutni epski vrhunac, suita od osam dijelova, faktor objedinjavanja svega što se prethodno čulo na albumu i grande finale. Koji čak, ambijentalno i zvučno, i ne djeluje bezizlazno i apokaliptično kako bi se očekivalo, s obzirom na to da je finalni dio priče u kojem se ljudi suočavaju sa posljednjim satima svojih života. Mnogi se okupljaju na Sanctuary Islandu (naslovnica) kako bi zajedno otpjevali još jednu, posljednju pjesmu.
Koja (možda) i nije posljednja.
Popis pjesama:
