Nakon završetka DJESSE tetralogije, Jacobove glazbene odiseje, blagonaklona mu kritika i vojska obožavatelja lika i djela ovog mladog, nadarenog, ekstravagantnog glazbenika s nestrpljenjem je očekivala što nosi njegova sljedeća avantura. Hoće li se nastaviti njegovo poimanje i mješanje „uvrnutog“ popa, jazza, folka, gospela zamotano u jedinstvene kaleidoskopske melodije, kroz kompleksne sonične harmonije u imaginarno spajanje ritmova, ili će ovaj nadareni glazbenik za kojeg su postojala mišljenja o pojavi novog Mozarta okrenuti list na drugu stranu?
U svemu tome treba istaknuti njegove aranžmane u kojima „caruju“ disonance, specifični mikrotonaliteti, neočekivano prelaženje iz molskih u durske ljestvice, kao dokaz neospornog talenta za kojeg su Steve Vai, Pat Metheny i KD Lang svojevremeno kazali da se radi o najtalentiranijem momku na svijetu.
Djesse epopeja je usto prikazala Jacoba kao vrsnog multiinstrumentalistu koji je na spomenutim albumima osim arsenalom instrumenata bio okružen i raznim kolaboracijama s poznatim (i onim manje poznatim) glazbenicima). Stoga je bilo sasvim očekivano, razumno i pametno izbjegavanje istog koncepta, crpljenje istog do krajnjih granica, a što je apsolutno kontraproduktivno; pa se na ovom novom uratku Jacob Collier odlučio ogoliti skoro do „donjeg rublja“, naime njegov vokal i vjerna akustična gitara (uz klavirske umetke) remodulirali su, redefinirali taj gotovo potrošen obrazac (koji je svoje zlatne dane odavno doživio) kroz emocionalno rezonantne autorske pjesme i kroz dobro pogođene sljedeće prepjeve: „You can close your eyes“ Jamesa Taylora, „Keep your eyes on summer“ Beach Boysa (očiti homage (Brian Wilsonu), „Fairytale Lullaby“ Johna Martyna, te „Norwegian Wood“ Beatlesa (neosporan iskaz poštovanja unikatnim majstorima); a koji su apsolutno pristali cjelokupnoj, ranjivoj atmosferi, za koju postoji mišljenje da je nastala upravo kao rezultat Jacobove virtuoznosti.
Kako Jacob Collier kaže: „ovaj album napisan je svega u četiri dana, isključivo na jednom instrumentu-akustičnoj gitari s pet žica, možda mi je to „najzapušteniji“, „najotrcaniji“ album kojeg sam napravio. Materijal je topao i osoban, pravo ognjište harmonije i lirike“.
Poznat kao vješti aranžer, ovaj album funkcionira kao „pupčana vrpca“ između njegovog vokala i gitare, pažnja je posvećena detaljima koji donekle kao da istražuju tišinu, svojevrsni uvod u otkrivanje. Kaže se da tišina obavija velike događaje, daje stvarima veličinu i veličanstvenost. Ipak ne bih se usudio ovom albumu dati takve atribute, Jacobov pokušaj možda je kamen temeljac za buduća ostvarenja koja bi se jednog dana mogla približiti tom statusu.
Ali ono što je neosporno je činjenica da je ovaj album svojim svjetlom kojeg možda i netko neće vidjeti, melanholijom i prisutnom toplinom u odnosu na prethodnike gotovo „ljudski“, odraz je iskrenosti , gotovo autorove konfesije, njegove, rekao bih novo otkrivene glazbene meditacije.
Kao što svaki umjetnik/glazbenik prolazi s uspjehom ili neuspjehom kroz svoja ljeta i zime, takav scenarij nije mimoišao ni Jacoba Colliera. Intrigantno je pitanje kako doživjeti ovaj materijal, kao njegovu zimu (u odnosu na prethodne radove) ili kao novo, sunčano, toplo i pomalo lijeno, optimistično ljeto. Siguran sam da je ovim albumom Jacob Collier zadržao svoj neosporan glazbeni integritet unatoč boli ili sreće koje su ugrađene u gotovo svaku notu, a s kojima je neosporno postigao svoj zasluženi unutarnji mir.
Popis pjesama:
