Geese / Getting Killed

Znate što? Kad već nemam glazbenog obrazovanja i ne razlikujem terce od triola, ni G dur od C mola, volio bih da znam pisati kao…štajaznam…Boris Dežulović. To bi bilo baš super. Mogao bih vam onda na neki duhoviti način približiti ove albume o kojima pišem. Sa ispravnom dozom ironije i zdrave zaj***ncije, svaka bi vam recenzija bila zabavna, ako je već nestručna. Taj nedostatak odgovarajućeg skilla nikad me nije mučio kao sad dok slušam SEN-ZA-CI-O-NAL-NI album Getting Killed.

Naime, da pišem kao Boro, lako bih vam dočarao kako zvuči ovo nezakonito čedo („bastard“) Swordfishtrombones Toma Waitsa i Radioheadova OK Computer. Da, daa…ta su se dva remekdjela zatekla u nekoj prodavaonici rabljenih ploča i knjiga, i „pohvatala“ se u neka gluha doba, kad je vlasnik dućana – neki hipster, vjerojatno – ugasio svjetla i zaključao radnju. Vjerojatno su se i rabljene Kamasutra i Figurae Veneris koje su se zatekle na najvišoj polici s knjigama u susjednoj prostoriji, zacrvenile od stida čuvši zvjerske urlike koje su ono dvoje ispuštali u trenucima mahnite strasti. I onda su, nešto kasnije, izrodili ovog monstrumčića, pa mu za krsne kumove uzeli Davida Byrnea i Vana Morrisona.

Da pišem kao Boro, ono što bih napisao, barem bi se malo približilo čistoj genijalnosti briljantno blesavih tekstova koje su nam ispalili Cameron Winter i njegovi pajdaši. Jer oni pišu o blesavim vremenima i s takvima se ne možeš suočiti oboružan racionalnošću, moralom i inteligencijom. Ima li smisla unedogled razotkrivati sve Trumpove, Orbane, Bibije, Muskove i Ellisone ovoga Svijeta, sada kad su „njihove gaće odavno pale“ i njihovi otužni visuljci usmrdili cijeli Svijet, a mi smo ih sami izabrali? Pa kako onda ne izvršiti samobičevanje poput Divljaka iz (onog drugog) Vrlog Novog Svijeta i ne ispaliti stih „I’m getting killed by a pretty good life” ili ne vrištati iz petnih žila “THERE’S A BOMB IN MY CAR!!!!”. Tako bi se, naime, svi trebali osjećati jer smo se prodali za malo lažne ugode i sada beremo plodove svoga “rada”. Da, daa…dali smo im sve da bi zadržali svoje super fora Audije, Nattuzzije, D&G-e, Louise Vuittone i ostale p***arije koje nećemo ponijeti sa sobom na onaj drugi (bolji?) svijet. A čudili smo se što su native americans prodali Manhattan za dva zrcala i ogrlicu od plastičnih perlica…ili tako nešto. Ali…j**eno je teško pogledat u sebe bez uljepšavanja i iskrivljenih racionalizacija. 

Da…znao bi vam Boro to lijepo napisati, ali j**iga, ne znam pisati kao Boro, pa vam ne mogu ni otprilike približiti to uzbuđenje koje me je zahvatilo kad sam skužio što mi to dolazi kroz slušalice, taj j**eni „WOW“ moment kad sam shvatio da ovo nije još jedna obična indie ploča koju ću poslušati i o njoj se pristojno očitovati, a onda ju staviti u arhivu. Jer ovo ni izbliza nije „još jedan dobar indie uradak“ – ovo je j**ena bomba koja bi u nekom zdravom i normalnom svijetu imala učinak kakav su nekad, u zdravijem i normalnijem Svijetu, imali Are You Experienced?, Ziggy Stardust, Highway 61, pa i Nevermind. I na tim, nespornim remekdjelima bilo bi vam izazov pronaći takve divote kakve su jangly pjesmica s naravoučenjem „Taxes“, ili prekrasno šiznuta, groovy i (pomalo) funky „100 Horses“, ili „vanmorisonovska“ minijatura „Au Pays du Cocaine“. Da i ne spominjem pomalo „tokinghedsovsku“ „Husbands“, ili…bilo koju drugu.

Da barem znam pisati kao Ante Tomić, složio bih vam neku za**bantsku priču (s finom dozom cinizma), o tome kako su ovi mladići iz Brooklyna dospjeli na scenu 2021. godine sa albumom Projector, stvarno dobrom pločom napravljenom u nekakvom post-punk stilu. Pa bih vam onda odmah rekao i da mi nije dobro sjela za**bancija s kaubojštinom koju su izveli na svojem drugom albumu 3D Country, ali samo zato jer bih se kao ljubitelj alt-countryja (Ante Tomić je, naime, notorno poznat po svojoj sklonosti prema, npr. Bright Eyes i Lucindi Williams) osjetio mrvicu uvrijeđenim, a zapravo bih morao priznati da je i taj album odličan. Pa bih se nadovezao na to i rekao da mi je više pun kufer svih tih žanrovskih određivanja i da glazba može biti samo dobra i loša, a ne pop ili rock ili country ili…štogod. Ali, eto, ne mogu ja to k’o Ante, pa vam tu nabacujem suhoparne činjenice.

Kad bih imao iskustva kao, štajaznam, Aco Dragaš, znao bih vam pojasniti što je to točno kod Geese drugačije od drugih indiejanaca i što ih čini vjerojatnim „spasiteljima rocka“ za slijedećih nekoliko godina, kao što su to Strokesi bili početkom ovog milenija. Znao bih vam točno pokazati na tu točku genijalnosti oko koje su ispreli ovo svoje remekdjelo, a vjerojatno ne bih propustio spomenuti i da je Cameron Winter, frontman ove petorice momaka, prošle godine objavio album Heavy Metal koji nikakve veze s heavy metalom nema, već je zbirka laganih pjesmica odsviranih većinom na klaviru. No, j**iga…skužili ste…ja nemam „u nogama“ sve te „utakmice“ koje je Aco „odigrao“, pa nemate nikakvog razloga da me poslušate i vjerujete mi „na riječ“ kad bih vam rekao da i to valja poslušati.

Vi, onda, lijepo sami uzmite Getting Killed i preslušajte ga. Dobro ga preslušajte, jer to nije samo sjajna glazba, nego i manifest. I zapamtite dan kad ste ga čuli prvi put. Kad cijeli Svijet (ako preživi još neko vrijeme) poludi za ovim momcima (a hoće), moći ćete se k***iti sa starom dobrom: „Eh, kad sam ja to slušao…“.