Big Thief / Double Infinity

Huh…evo jednog teškog zadatka.

Vjerojatno nema „slavljenijeg“ indie benda u zadnjih 6-7 godina od „Velikog Lupeža“, a meni se uvijek činilo da su precijenjeni. I sad se ja, kao, primam pisanja recenzije njihovog zadnjeg uratka Double Infinity. Naravno, ne bi mi bilo prvi put da se moram posipati pepelom i priznati da sam bio u krivu, ali u slučaju Big Thief i njihove frontwoman Adrianne Lenker, ništa nije ukazivalo da ću promijeniti mišljenje. Hvaljeni U.F.O.F. iz 2019. i njegov promptni nasljednik Two Hands su me ostavili u stanju indiferentnosti, a nije me oduševio ni Adriannein lanjski solo pokušaj Bright Future. Svi su mi se ti albumi činili nekako jednodimenzionalni, pa bi mi njezin, inače stvarno specifičan i zanimljiv vokal postao dosadan (a ponegdje i iritantan) do pola albuma. Da se razumijemo, nisam ih nikada svrstao u „loše“, „dosadno“ ili nedajbože „neslušljivo“, nego jednostavno nisu bili „my cup of tea“, unatoč nekoliko stvarno dobrih pjesama.

„Nikad ne reci nikad“ kaže stara izreka i nikad mi se nije učinila primjenjivijom negoli je to u slučaju Double Infinity. Već prvi ton mi je nagovijestio da je došlo do suptilne, ali važne promjene u glazbi Big Thief. Znate već kako to ide…bend se proslavi i nastavi prangijati po istome i onda postanu dosadni I Bogu i vragu, osim one skupine diehard fanova koji svršavaju na svaki ton, bez imalo kritičkog promišljanja. Međutim, ovi Vel’ki Lupeži su se odlučili na rizik, a to bi im, dugoročno, moglo donijeti ozbiljne dividende. Zamislite, na primjer, da su Radiohead nakon OK, Computer snimili još pet takvih. Kolikogod taj Kompjuter bio sjajan, mislim da bi se većini pučanstva bljuvalo na pomisao da ide još jedan, šesti, a takav isti. Ili da su Beatlesi napravili deset Sgt.Peppera…brrrr…ježim se od same pomisli. Kad se pokušam staviti „u kožu“ Lenkerice i društva, nastavak karijere u istom tonu bi mi zvučao kao sasvim logična odluka, pa tim više cijenim tu njihovu odluku o modifikaciji zvuka. 

Naime, Big Thief su u svoju glazbu dodali zgodnu, umjerenu dozu psihodelije. To je učinilo njihov zvuk ponešto opskurnijim, ali i bitno slojevitijim. Posljedično, Adriannein glas sada bolje „iskače“ i čini se još ranjivijim i iskrenijim. A to je sasvim u suglasju s njenim tekstovima, pa njezini duboko osobni stihovi poput „I’m afraid of getting older, that’s what I’ve learned to say/Society has given me the words to think that way“ sada zvuče uvjerljivije. Doduše, ta osobnost poezije me malo smeta jer ne mogu baš reći da dijelim ista iskustva, ali ne mogu ne poštovati elegantnu jednostavnost kojom ona prikazuje svoje sličice. Povrh toga, čini mi se da se većina poezije u indie glazbi koju sam preslušao ove godine (a bogme ima toga dosta) odnosi na iste preokupacije. Zamršeni odnosi s partnerima, zbunjenost koja dolazi sa sazrijevanjem, strah od starenja i pretvaranja u strance,…uglavnom su svi u tim nekim okvirima. No, to je vjerojatno generacijska stvar i, kako rekoh, sve je OK dok se to radi elegantno i efikasno.

Svirka je sjajna. Bend je potpuno sazrio i to se čuje. Posebno su zanimljivi u „Grandmother“, u kojoj je kao gost zapisan Laraaji, poznati majstor ambijentalne glazbe i suradnik velikog Briana Enoa. Laraaji je u (recimo) klasično djelce indie-folka dodao nešto elektronike, prstohvat afro vokala i pregršt atmosfere, čime je stvar dobila na slojevitosti. No, najosjetnija razlika u odnosu na raniji rad se osjeća u sjajnoj „No Fear“, na kojoj do izražaja dolazi sjajna bas linija, što mi se baš učinilo jako cool. 

Ipak, naći će se tu materijala i za okorjele fanove, pa ima tu i folkerskih pjesmica kao što su „Word“ i „All Night All Day“, ali opet sa izmjenom u perkusionističkom dijelu. Završna „How Could I Have Known“ je zborski otpjevana, pomalo himnična folk pjesma koja me podsjeća na stari dobri Nitty Gritty Dirt Band.

Sveukupno, Double Infinity je na mene ostavio vrlo dobar dojam, i čini mi se kao jedan od onih albuma koji inicijalno neće pobrati panegirike, a onda će, krajem godine, uskrsnuti na mnogim „year’s best“ listama.