Paradise Lost / Ascension

Pet godina razmaka između dva studijska albuma najdulji je period bez friškog materijala kojeg je u svojoj diskografskoj karijeri imao Paradise Lost. A za to ima i valjani razlog.

Naime, „Ascension“ je jedno je od mnogih (glazbenih) djela čiji je proces kreiranja usporila pandemija. Iako Greg i Nick nisu baš skroz mirovali, s obzirom na to da su pred dvije i pol godine predstavili new wave/electronic side-projekt HOST i album *IX*. Na neki se način ‘Ispuhali’ u teškim vremenima i osvježeniji krenuli u glavne izazove.

Ništa čudno jer se i kao dio cjeline u bendu, kojeg vode 37 godina i s kojim su definirali death / doom / gothic scenu, ne ustručavaju eksperimentirati i poigravati se i s drugim glazbenim pravcima. Sjetimo se izleta u synth, elektroniku, melodičniji metal, new wave, pop i(li) rock zvuk iz druge polovice ’90-ih i prve 2000-tih. Ipak, (naj)veći dio karijere je vezan uz bazni, spomenuti stil kojeg su formirali, potpisali i ovjerili, a istraživanja koja su provodili i provode unutar svog glazbenog krajolika odlika im je otkako postoje. Nikada mirni, uvijek spremni na nove glazbene izazove. To je karakteristika i novog, 17. albuma koji je prethodnom „Obsidian“, u neku ruku, logični nastavak u namjeri reinkarniranja ideja iz početnog razdoblja.

Komponiran je (i) u doba reizdanja kultnog albuma „Icon“ povodom 30-obljetnice njegova izlaska 2023., pa se čini da su se u timu tada re-aktivirale neke stare ideje. Timu u kojem su, uz Nicka i Grega, od samih početaka Aaron i Steve, a nakon snimanja ovog albuma, Guidu Zima Montanarinija je zamijenio Jeff Singer, koji je bubnjao s bendom na albumu „In Requiem“ iz 2007. godine.

„Ascension“ šalje poruku težnje za usponima na bolja mjesta, nešto kao fiktivan odlazak sa Zemlje na nebo. U stvarnom životu ljudi često teže za boljim, trude se biti bolje osobe, bez obzira na činjenicu da je svima ‘nagrada’ za onmu što su činili za života – smrt. Mračno, grubo, najgrublje opisano. To je u ‘sprezi’ s liričkom pristupom, koji istražuje ljudska iskustva, želje, nade, osjećaje, strahove, uvjerenja, duhovnost i slično. Sukladno tome i u vezi s tim, na naslovnici albuma je slika The Court of Death, koju je potkraj XIX. stoljeća naslikao britanski slikar i kipar George Frederic Watts (1870-1902) i koja svojom porukom da su pred smrću svi jednaki, govori više od ijedne misli i riječi.

„Ascension“ je pustošenje emocija, kolekcija masivnih, tmurnih, melankoličnih pjesama, kombinacija brutale i ljepote, igara mraka i svjetla, beznađa i vjerovanja. Teže pjesme, složenije strukture kontroliranog sporijeg i srednjeg tempa vođene su snažnim gitarskim melodijama i growl / clean vokalima, koji prezentiraju dojam potpunog fokusiranja na priču. Povratak u formu. Definitivno.

Trome doom melodije, senzualnost središnjih dijelova, emotivne solaže i sirovi intenzitet magično-mistične gotičke atmosfere kao stvoreni su za soundtrack perioda jeseni / zime koji je pred nama.

U miksu teškog, sporog i srednjeg ritma finih gitarskih solaža i kratkih dekorativnih orkestracija, već uvodna pjesma “Serpent on The Cross” u sebi nosi opisane karakteristike, crkvena zvona i grube gitare uvode u kompleksnost pjesme “Salvation”, još jedan težak death / doom naslov, dok “Silence Like the Grave”, uz drugo, nudi prozračnije melodične solažama, te ozbiljnije obračune režećih i smirenih vokala. “Lay a Wreath Upon the World” ima fini lagani, emotivni akustični i vokalni uvodni dio, a u svom većem dijelu je skladnog srednjeg i baladnog tempa s dominantnim gitarističkim riffom i zgusnutom čvrstoćom koju joj daje proigranost i propulzivnost ritam sekcija.

„Savage Days“ relativno je staložena, podnošljivo tugaljiva pjesma baladno-srednjeg tempa, slično kao i „“Sirens“. „Dillivium“ je doom-heavy numera s ubrzanim, optimističnijim tempom u drugom dijelu, a „The Precipice“ kombinira ambijentalni uvod naglašen pianom, s košmarskom, razvratnijom death središnjicom i glasnijim heavy solažama prema svome kraju.

U biti, sve su pjesme koncepcijski i proceduralno povezane, ali se i svaka se može doživjeti kao posveta samoj sebi, sa svojom porukom, sa svojim identitetom.

Iskreno, ne znam kada sam zadnji puta slušao ovako dobar album Paradise Losta.

Njime je pokazao da je jedan od rijetkih bendova koji u ovoj, poprilično ozbiljnoj, dobi karijere zna napraviti album u rangu sa svojim najvećim izdanjima.