Mc5 / Heavy Lifting

Kada je te davne 1968. prepunom dvoranom Grand Hotel Ballrooma odjeknuo gnjevni poklik „kick out the jams motherfucker“  nikome nije bilo pri svijesti da se tada rodilo jedan od mitova rock n’ rolla.

Dakle, devet godina prije pojave jednih od rodonačelnika Punka, isti je već egzistirao i to „preko bare“ u Detroitu. Sve odlike Punk buntovnika već su tada bile definirane: život odmetnika koji su se skrivali od represivnih organa vlasti, život u hippy komuni sa radilkalnim političkim stavovima prema establišmentu, stalni konflikti s novinarima i diskografskim izdavačima.

Bila je to noć „bijele“ grmljavine, divljeg zanosa, kozmičkog bluesa i rocka s apsolutno raštimanim gitarama, noć prepuna nespretne raskalašnosti s bijesnim grloparajućim vokalima, stalnim upadanjem u feedback – ukratko rečeno bila je to večer veličanstvenog kaosa. Neprespavana noć u kojoj su MC5 kroz glazbu iskazali svoj životni stil, noć u kojoj su do maksimuma prolili „znoj, krv i suze“, noć u kojoj se osjetila vrućina spaljenih zastava, noć u kojoj se mogao osjetiti i doživjeti revolucionarni izljev gnjeva.

Kako su inače nastali MC5?

Prema riječima jednog iz nihilističke generacije  ’75-’77 , Waynea Kramera, ovo je bio dajđestirani razvojni put benda: „nisam/nismo željeli stvoriti još jedan cover band, već postati jedan od najpotentnijih koncertnih bendova na svijetu, pisati pjesme i nastupati na koncertima kao moji idoli: The Who i Rolling Stones. Značajan je bio utjecaj kontrakulture, marihuane, LSD-a koji su mi/nam otvorili neke druge spoznaje. Glazbene utjecaje tražili smo i u notama Johna Coltranea, Sun Ra, Alberta Aylera. Mi smo i z Detroita, tih godina se u zraku osjećao bijes. U zraku se nisu osjećali nikakvi mirisi, samo miris dima, na sve strane su se čule sirene i pucnjevi. Scenarij kao iz nekog ratnog filma, samo što je to bila realnost. Mladi ljudi su bili ujedinjeni protiv starijih generacija“

I tako je nastao jedan od glazbenih mitova.

 Iako su po defaultu mitovi predodređeni na vječni život, ovaj njihov pomalo gubi na kredibilitetu.

Zašto?

Prvenstveno iz razloga što 54 godine kasnije to nisu isti ljudi, ni fizički, ni emocionalno, ni svjetonazorno , a  ni inspirativno. 

Drugo, na ovom albumu više ne stanuje glazbeni kaos s inicijalnog albuma, nema više raštimanih gitara, „potrošenog“ vokala, nema više one mladenačke strasti i prkosa.

Sada je to normalna, ispolirana produkcija stvorena s ciljem uspjeha na tržištu, onakav trenutak u vremenu i prostoru naprosto je (očekivano) neponovljiv.

Treće, na ovom albumu gostuju zaista poznate „face“: Slash, Tom Morrelo (Rage Against the Machine), Villiam DuWall (Alice In Chain), Vernon Reid (Livin Colour), Don Was i Tim McIlrath (oba iz Rise Against) –  ta postava ima apsolutne atribute nekog superbenda, u odnosu na sastav „luđaka“ i nekonvecionalnih tipova kakvi su originalni MC5 zaista bili.

Stoga ako ste očekivali „onaj“ zvuk, ovo bi moglo biti lagano razočarenje. Ono što je sigurno je izostanak glazbenog nokauta s eponimnog albuma,  moja je opservacija da su se prvobitoj „amaterskoj“ ekipi (na albumu su sudjelovala samo dva originalna člana benda – Dennis „Machine Gun“ Thompson i Wayne Kramer ,  obojica su inače preminula prije završetka albuma) pridodali opaki, potentni i poznati profesionalci, a rezultat te simbioze je pošteni, klasični rock gitarski album s natruhama hard rocka 80-tih, funk/jazza kakvih je  povijest rocka znala iznjedriti.

Ukratko, ovo ipak nije loš album, dapače, samo to nije MC5 album.