Los Thuthanaka / Los Thuthanaka

Imam jako ambivalentan odnos prema top-listama najboljeg ovoga i onoga. Kad raspravljamo o glazbi, uvijek me rasp***di kad netko proklamira da mu je ta i ta pjesma ili album u „TOP 3“, pa ih tako nabroji barem desetak. No, jasno mi je da su takve formulacije jednostavan način da netko slikovito kaže da mu se nešto sviđa. 

S druge strane, postoje i one „službene“ kritičarske liste kojima nas u ovo doba godine zasipaju sve publikacije. Za koji tjedan će te u Jutarnjem dobiti hrpu takvih „end-of year“ listi knjiga, filmova i glazbe, a to će raditi i svaki portal koji je u manjoj ili većoj mjeri posvećen nekakvoj umjetničkoj formi. Na onoj pozitivnoj strani, uvijek takve internetske liste možete koristiti kako bi pronašli nešto što vrijedi poslušati, ali na negativnoj strani, dobra je šansa da ćete kroz takve liste tražiti potvrdu svojeg dobrog ukusa, pa ćete ih promatrati „navijački“ – očekujući da baš onaj vaš favorit bude na vrhu. 

S ovoliko godina trebao bih biti pametniji, ali ne mogu si pomoći. Jutros sam otvorio Pitchfork i dočekao me članak „The 50 Best Albums of 2025“. Kako nakon puuuuno godina imam svog apsolutnog favorita, sa visokim očekivanjima sam skrolao stranicu od pedesetog mjesta naniže, otprilike sa jednakim uzbuđenjem kako igrač pokera lagano otvara karte u iščekivanju royal flusha. “…evo me u TOP 10…dobro je…ajmo još malo…votdfak…SEDMI!?…pa jeste vi faking normalni????“. Da sam malo nagliji, zavitlao bih mobitel u zid. „SEEEDMIIII…eeeej…j**em ti pičforče mater!!!! Ajd’ baš da vidim koga su stavili na prvo mjesto…hm…Dijon je drugi!? Pa jeste vi normalni, debili jedni debilski? Kako je to bolje od Geese?“. Da skratim, album godine prema ovim degenericima je stanoviti Los Thuthanaka istoimenog benda.

Ima već desetak godina (otkad su počeli ići niz dlaku GenZ) da znam da mi to g**no od stranice ne bi trebalo bit mjerodavno za išta (kao ni bilo koja druga, btw). Ali ja nekako odbijam ostati zaključan u svom vremenu kao j***ni Rolling Stone koji uporno dodjeljuje nagrade starim i dosadnim „podrtinama“. Neću vječno slušati…štajaznam…Cepeline i Bitlse i JuTu i Rejdiohed i sve ostale koji su me znali očarati u mladosti, pa da odbijam prihvaćati novitete. I ne želim se petrificirati u nekom žanru…aaa…NE! Osim toga, Pitchforkov lanjski odabir Cindy Lee mi je bio baš dobar, pače, sjajan.

„Sranje…sedmi…a Car Seat Headrest nisu ušli ni u pedeset…jadno…“

Dakle, ovako…Los Tuthanaka su sestra i brat, amerikanci iz Kalifornije, ali podrijetlom iz Bolivije. Sestra, koja se trenutno zove Chuquimamani-Condori ima iza sebe zamijećenu umjetničku karijeru kao izvođač i producent, pod nekoliko različitih imena. Album je nastao pod izravnim utjecajem njezina/njihova boravka u Boliviji. Riječ je o visokoumjetničkom konceptu posvećenom raznoraznim motivima i božanstvima naroda Aymara i spaja utjecaje raznih glazbenih stilova andske glazbe sa elektroničkom konceptualnom glazbom. 

Album je „self released“ i nije objavljen na streaming servisima, a može ga se poslušati na Bandcampu (isto je bilo i s lanjskim laureatom – jeli to Pitchforkova misija da promovira talente koji nemaju podršku etiketa?), sirovog i nemiksanog. Naravno, možete skinuti digitalnu kopiju za 11,11 USD, a CD verzija je rasprodana.

Ugrubo klasificiran kao „eksperimentalan“, ovaj album je jedna kakofonija zvukova i semplova s repetitivnim ritmovima. Traje sat vremena i podijeljen je na osam pjesama (hm…pjesama…), koje bi bilo bolje nazvati „zvučnim zapisima“. Prema zapisu na Bandcampu, brat Joshua Chuquimia Crampton svira gitaru i bas, a sestra se bavi raznim semplovima, elektroničkim efektima i tradicionalnim instrumentima andskih naroda. Pjevanja nema, sve su instrumentali. Prema njihovim riječima, djelo je posvećeno njihovim rođacima i queer božanstvu Chuqi Chinchay, zaštitniku onih koji „hodaju između svjetova i spolova“. Odmah vam je jasno da nijedan kulturni i woke kritičar neće napisati lošeg slova o ovome djelu.

Vodeći se načelom koje naš narod voli verbalizirati sa „ne kudi konja kojeg nisi jahala“, krenem ja to preslušati.

Pa…što da vam kažem…zbunjujuće je to iskustvo. Nikad nisam bio fan elektroničke glazbe i teško mi je bilo provariti čak i neke Prodigy i Aphex Twin, pa možda stvarno ne bih trebao pisati o takvoj glazbi. Nisam ni neki ljubitelj tradicijske glazbe. Kad, recimo, čujem nekog guslara, puno radije mijenjam radio stanicu negoli ću zaigrati kolo. Uz to, ne mislim da je takva tradicijska glazba bolja u Kini ili Australiji ili Brazilu, negoli u … štajaznam… Imotskome, Gospiću, Kutini ili Kaštelima. Jednostavno nije moj „đir“. Dakle, sve je ukazivalo na to da ću u petoj sekundi odustati i potražiti ispriku tipa „otišla mi zadnja loža“ ili slično. A nisam. Čak štoviše, u jednom trenutku su mi ti repetitivni ritmovi, unatoč ubačenim zvukovima arkadnih videoigara, pomogli da se usredotočim i osjetim nekakvu verziju ugode, a to je trajalo do šeste stvari na albumu, jedanaestipolminutne „Kullawada Awila“ koja me „ubila“ dosadom. Zadnje dvije, naslovljene „Parrandita Sariri Tunupa“ i „Salay Titi Ch’iri Siqititi“ su opet malo popravile dojam. Ova zadnja je zapravo i nekako najprijemčivija.

Nema nikakve sumnje da Los Thuthanaka ima umjetničke vrijednosti. Čak i umjetnički nepismena budaletina kao što jesam, može razumjeti izloženi sukob suvremene, sad već dekadentne, civilizacije i zamišljene tradicijske „Arkadije“. Ja osobno s tom temom imam vlastiti problem, ali razumijem da netko vidi ideal u svojim korijenima, pogotovu danas kada su sve vrijednosti pogubljene. A kada ovo kažem, svjestan sam da na albumu ima još tema koje ja nisam u stanju „pokupiti“, a kamoli shvatiti.

Da se razumijemo – nije ovo glazba za svakoga, a već i primjena riječi „glazba“ se ovdje može djelomično osporavati. Ako išta, ovo je jedno vrlo intimno djelo koje ima svoje značenje za ovaj duet koji ga je stvarao i, eventualno, neke njima bliske ljude. Lijepo od njih što su svoju viziju podijelili sa ostatkom svjetske populacije, ali stvarno ne vidim kome bi ovo bilo „album godine“ ako bismo se rukovodili nekakvim mjerilima koja su iole uobičajena. Nećete ovo čuti na radiju, ni u gostionama, ni u diskačima…apsolutno nigdje, osim ako je riječ o nekoj strogo nišnoj, kasnonoćnoj emisiji na Radio Studentu ili sličnim postajama. Ali, ako ćete to i poslušati, rezervirajte si taj sat vremena da poslušate u cijelosti. Drugačije jednostavno nema smisla, jer unatoč svemu, ovo jest jedna cjelina i jedan vrlo čudan trip.

Ocjena 0 (nula) koju ću dati nije znak da ovo ništa ne vrijedi, nego da se jednostavno ne osjećam komotnim ovako nešto ocjenjivati. Pitat ćete se zašto sam onda išao pisati ovu „recenziju“. Zato jer mogu;-).