Novembre / Words Of Indigo

Počeci benda Novembre sežu u rujan 1990. godine, kada su braća Carmelo i Giuseppe Orlando, doseljenici sa Sicilije u Rim, kreirali prve snimke pod imenom Catacomb. U tri godine su ovi pioniri talijanskog progressive death/gothic/dooma objavili tri demo kasete i jedan EP, a potom promijenili ime u Novembre.

Surađivali su sve do 2015. godine, kada se Giuseppe odlučio povući. A nakon albuma „Ursa“, izašlog godinu iza te, Novembre je doživio potpunu rekonstrukciju, pa je Carmelo ostao jedina konstanta unatrag 10 godina. I jedina otkada bend postoji. Uz njega starosjedioca, novi su članovi gitaristi Alessio Erriu i Federico Albanese, bubnjar Yuri Croscenko i basist Fabio Fraschini.

Nakon spomenutog albuma nisam se previše zanimao za Novembre, dobrim dijelom i iz razloga jer se za njega nije baš mnogo čulo. Pritajio se. Zagubio. No objava o novom albumu vratila je zanimanje za bend koji je najslavnije dane imao početkom, pa do sredine 2000-tih iz kojeg doba su, osobno, najpamtljiviji albumi „Novembrine Waltz“ i „Materia“.

Najslavnije nužno ne znači i najbolje, jer je prije, a i nakon spomenutih bilo albuma jednake, ako ne i bolje kvalitete. A niz takvih nastavlja se i s „Words Of Indigo“, koji djeluje nekako najprofinjenije, najtemeljitije, najrazrađenije od svih dosadašnjih. Melankolija je oduvijek bila trademark ovog benda, pa je tako i na ovom albumu. S time da je dojam kako ovdje djeluje nešto prihvatljivije, možda čak i spokojnije i prirodnije. Koliko ona sama po sebi to uopće i može biti.

Progresivna struktura pjesama najvažnija im je karakteristika, 8 od njih 11 su trajanja iznad šest minuta, no usprkos tome ni za jednu od njih nema se osjećaj da traje predugo. Odmjerene su, duboke, dinamične, zanimljive, napete i introspektivne, najviše što u svojoj potištenosti mogu ponuditi. Djeluju kao da će se s njima primiriti emotivna rastresenost, te očistiti i potjerati unutarnje nemire. Baš poput nijansi plave boje, dominantne na njihovih naslovnicama.

A i stilski miks oštrijeg i prodornijeg death/dooma, romantične gothic ambijentale, s ponešto ambicioznijeg folka i intelektualnog art pop-rocka također isključuje mogućnost dosade u bilo kojem trenutku njihova trajanja. Raznolikost Carmelovog pjevanja, koje kombinira tamna, mrmljava i emotivna, čeznutljiva pjevanja s hrapavim, vrištećim valovima death/doom nasrtljivosti dominantna su snaga svih pjesama.

Zvučni krajolik ispunjuju energični, kombinirani gitaristički rad stasitih riffova i ukusnih, dopadnih solaža, kao i karakterne ritam sekcije s basevima duboko ukorijenjenih u atmosferu. Cjelovitost dopunjuju i ispunjuju decentno ubačeni klavirski, gudački i akustični dijelovi koji ionako ‘otežanoj’ atmosferi daju još izraženiju notu teatralnosti. Tempo pjesama je raznovrstan, suptilnih ‘brzinskih’ prijelaza, bez ikakvih ekstrema u tom segmentu, pa i to pridonosi relativnoj komociji slušanja.

„Sun Magenta“ je pjesma psihodeličnije pozadine, sjetnih emotivnih i gnjevnijih, razjarenijih vokala, utjecajnog gitarskog ambijenta, synth pasaža i naglašene melodičnosti, i s „Post Poetic“ je najzaraznija i najslušljivija. „Neptunian Hearts“, „Your Holocene“ i „Chiesa dell’alba“ mogu se slobodno doživjeti kao povratak death/doom korijenima, a među njih se, kao kratki predah, smjestio akustični instrumental prigodan imena „Intrevallo“.

“House of Rain” melodični je doom/gothic naslov epskog naboja i uzvišenog refrena, u kojemu, nakon „Cloudbusting“ Kate Bush covera s albuma „Novembrine Waltz“, svojim senzualnim soprano vokalom gostuje Ann-Mari Edvardsen, bivša pjevačica norveške grupe The 3rd and the Mortal. Kao kontrast ostalima, posljednja pjesma akustičnog opredjeljenja i baladnog tempa „Onde“ snažne je teatralnosti, emocija i dubine i svojom prozračnošću nudi nadu u bolje stanje tijela, duše i uma.

Za one koji nisu uopće ili nisu dovoljno upoznati s opusom Novembrea, kažimo da ih se može povezati s ranima Katatonijom, Anathemom ili Opeth, nešto manje s Orphaned Land.

Iako, ovo je tek orijentir budućim fanovima, s obzirom na to da Novembre ima svoj DNK i kad bi spomenute bendove usporedili s njim, ito ne bismo pogriješili.