U.S. Girls / Scratch It

Nove glazbe ima toliko da nema šanse da itko sve sam poprati, pa čak i unutar jednog glazbenog stila. A uz to, valja nekad poslušati klasike. Tako da nije nikakvo čudo da su mi U.S. Girls potpuno promakle. Ipak, to nije nužno loše, jer je baš super kad otkriješ neki bend koji već ima pozamašan back catalogue, pa dobiješ hrpu novih stvari za uživati. A činjenica da rade za čuvenu 4AD etiketu trebala mi je biti signal da ih poslušam prije dosta godina…

Kako bilo, drug Matko me upozorio na ovaj „bend“ koji djeluje već gotovo 20 godina i konzistentno izbacuje albume koji su stilski potpuno nekonzistentni, pa su od prvih, eksperimentalnih noise/industrial uradaka (prva tri albuma 2008. – 2011.) prošetali preko nekakvog indie lo-fi power-popa, nekakvog neo-disca, alternativnog R&B-ja i nečega što bi se moglo nazvati sofisticirani alternatativni pop u koji su umiješali rane eksperimentalne elemente. Zapravo, sve te mijene je teško objasniti, ali svaka je na svoj način zanimljiva. Da skratim, najnoviji uradak Scratch It je potpuno i apsolutno drugačiji od ičega što smo do sada od njih čuli. Da nije prepoznatljivog vokala Meghan Remy, u život bi se kladio da nije riječ o istom bendu. K tomu, ovdje zapravo i nije riječ o bendu jer je spomenuta dama zapravo bend, a ostala ekipa (njih sedam-osam) su ništa drugo nego „podrška“ (Suprajz, suprajz…).

Pa kad sam ga već spomenuo, reći ću da je glas Meg Remy nevjerojatno simpatičan i ima onu „djetinjastu“ boju kakvu smo čuli kod, primjerice Cindy Lauper, ali valja reći i da Meg nije baš neka pjevačica – nema neki raspon i ponekad je njeno pjevanje nekako „stisnuto“, što će zasmetati „perfekcioniste“ u nekim pjesmama.

Scratch It je jedna, zapravo, vrlo „čudna beštija“ ako se u obzir uzme dosadašnji lik i djelo U.S. Girls. Iako se povremeno daju naslutiti nekakvi R&B elementi, ovo je ponajprije nekakav univerzalno-američki album – rekli bi, prava-pravcata americana. Čut ćete tu svega – od bluesa i countryja do gospela i folka. Aranžmani su minimalistički i gotovo potpuno „analogni“. Ali ono što je najveća odlika albuma je sjajan gitaristički rad. Čisti je užitak slušati to lagano „pikanje“ po gitari koje izvodi stanoviti Dillon Watson. A nađe se tu i poneka zgodna solaža. Doduše, ona u prvoj pjesmi „Like James Said“ mi se čini odnekud „ukradena“, ali nikako da se sjetim gdje sam to već čuo … starim. Općenito, dosta elemenata na albumu vam se mogu učiniti poznatima, ali kako je to već odavno rekao Noel Gallagher „sve slušljive kombinacije nota su već odavno odsvirane“.

Na nekoliko pjesama srest će te i Charlieja McCoya, virtuoza usne harmonike koji jednostavno „ubija“. Njegovo je sviranje jednostavno savršeno, a tonovi koje „izbacuje“ nisu isprekidani kako to često bude kod ovog instrumenta, već teku i teku…i teku…sjajno. Pogotovu se to čuje u centralnoj, epskoj i dvanaestminutnoj „Bookends“ koja je jedna od najčudnijih i najljepših sinteza stilova koju sam ikad čuo. Hoćete soul? Blues? Folk? Country? Nema problema, evo sve ćemo ukomponirati u jednu pjesmu…izvol’te. Kupite li odmah, dodat ćemo i malo sjajnog teksta, nije problem. A tekstovi su stvarno dobri. Primjereno metaforični, bez bijesa i neprofinjene gorčine – odmjereni. Jer Svijet je takav kakav jest i ne treba mu se čuditi ako imalo poznaješ kreatora svega sranja – čovjeka…nas. Jer, svi bi mi htjeli kruha preko pogače i zarade bez muke. No, Meg zna da to tako ne ide dugoročno, pa se ne libi upozoriti nas.

Iz nekog razloga, Scratch It me nevjerojatno podsjeća na sjajni No Other (1974.) Genea Clarka. Iako sasvim različiti na više nivoa, oba ova albuma se opiru ikakvoj žanrovskoj klasifikaciji, i oba su nekako autentično „američki“. 

Ne čudi da je Scratch It  dočekan s podijeljenim kritikama. Svatko tko je od Meg i njezine ekipice očekivao nešto slično prethodnicima, zasigurno se neugodno iznenadio. Meni, kao novopečenom slušatelju, zvuči sjajno. Na koncu, drug Matko je veliki poznavatelj svega indiejanskoga i ne bi mi preporučio nešto što nije dostojno mog profinjenog glazbenog ukusa:-)))))). Dakle, visoka ocjena za U.S. Girls, uz napomenu da u skoroj budućnosti očekujem daljnju evoluciju. U dobrom smjeru, naravno.