Snarky Puppy / SOMNI

Opet veličanstveno, opet grandiozno, opet epsko.

Smjela i euforična izjava, smatrati će netko, ali izjava s pokrićem, jer je u pitanju trenutno najmoćnija grupa mladih ljudi, zaljubljenika u jazz. I to ne bilo kakav jazz, njihov stvoreni glazbeni sustav meritokracije počiva na apsorciji najboljeg što jazz može ponuditi, a to je instrumentalna izvrsnost koju prezentiraju iz albuma u album bez nepotrebnog improvizacijskog iživljavanja u mješavini izvanrednog fusion jazza pomiješanog s elementima world glazbe, R&B-a, funka, soula. Snarky Puppy su dakle razgranato, porodično stablo jazza sublimirali kroz svoje specifične interesne filtere koji u principu i nemaju čvrstih dodira s konvencionalnim poimanjem jazza. 

Kod njih postoji nepisano pravilo da nikada, baš nikada ne žrtvuju preciznost zbog ostavljanja umjetničkog dojma, njihova glazbena sintaksa ima unatoč nepredvidljivim jazz obrascima uvijek prirodan, ali i čudan ritam. Vješto izbjegavajući klasičnu, tradicionalnu shemu tema-improvizacija-tema majstori su u stvaranju gusto satkane slike u kojoj do izražaja uvijek dolaze svi zastupljeni instrumenti koji tvore jedinstvene sonične vibracije, bez nepotrebnog isticanja pojedinih ega.

Nedvojbeno su Snarky Puppy oni koji doslovce negiraju poznatu izjavu iz Malog mista: „Bravura je život bez lavura“, jer iza njihove egzistencije i apsolutno verificiranog statusa stoji osim bogomdanog talenta visoki nivo dostignuća uz koji naravno dolaze i zasluge stećene uz figurativno rečeno,  mnogo prolivenih suza i znoja. 

Sve ovo navedeno naročito dolazi do izražaja na njihovim koncertima s kojih odlaziš napunjen stimulirajućom energijom koja  ne prolazi tako olako. Imao sam ih priliku slušati u Ljubljani prije par godina u okviru Ljubljana Jazz Festivala kojom prilikom su uglavnom mlađu populaciju doveli do ushićenja, te  su je „isprovocirali“ na zborno pjevanje refrena njihovog instrumentalnog klasika, pjesme „Shofukan“. Izgledalo je kao da smo bili na nekom rock koncertu gdje postoji uobičajena sinergija između publike i glazbenika. S bitnom razlikom što je ovo bio jazz koncert.

Ovaj najnoviji uradak nova je kolaboracija s Metropole Orkest, (prva suradnja bila je na albumu „Sylva“ iz 2015 godine) hibridnim orkestrom iz Holandije koji njeguju interes za fusion jazzom, klasikom, te popularnom glazbom, a koji su sudjelovali u stvaranju finih tapiserija u suradnji sa Jules Buckleyjom, Brian Enom, Gregory Porterom, Jacob Collierom, Ellom Fitzgerald, Dizzy Gillespijem.

Sam naziv albuma dolazi od španjolske riječi za san, a refleksija je na Michael Leaugueovo vrijeme koje je proveo živeći u Barceloni.

Za otvarajuću „Waves Upon Waves“ Michael je kazao da posjeduje gotovo oniričku kvalitetu, dok je  „Chimeru“ okarakterizirao kao putovanje između sna i noćne more u kojoj radiš stvari za koje si ili sramežljiv ili rezerviran da bi ih radio u stvarnom životu.

Inače gotovo sav materijal s albuma posjeduje vrlo emotivan status, reflektivno je to sjećanje dijela Michaelovog života bez ikakve toksičnosti i nepotrebnog eksperimentiranja, a kojeg dodatno obogaćuje izvrsna sinergija ostvarena s moćnom orkestracijom u stvaranju pamtljivih glazbenih avantura koje kalorično hrane dušu i tijelo. Obzirom na brojnost glazbenika (neki od video uradaka snimljeni su u živo uz prisutnost odabrane publike koja se baš ispremješala s glazbenicima) sasvim je opravdano  da Snarky i Metropole Orkest sve svoje ambicije i realizacije ne mogu smjestiti u kratak format, stoga je očita logičnost malog broja zastupljenog materijala u kojem su glazbenici ostvarili i svoj i naš duhovni, stabilan prostor kroz kojeg se treba kretati otvorena srca i uma, te tom prilikom bezrezervo uživati.

Što reći na samom kraju osim  upitavši se je su li Snarky Puppy svojim aktivnim djelovanjem stvorili neku novu glazbenu religiju, postavši na taj način savjest modernog jazza?