David Gilmour / Luck and Strange

Hoće li David Gilmour novim solo albumom krenuti u rušenje totema zvanog Pink Floyd, ili će istom argumentirano podariti još obožavatelja ionako, čini mi se najbrojnijoj i najvjernijoj armiji iz svijeta rocka?

Gotovo sam siguran da će na albumu biti prisutna (sasvim opravdano i razumno) primjerena doza nostalgije/déjà vu. Isto tako, obzirom na protok vremena u odnosu na prethodnika, kao i zbog akumulirane energije i nadahnuća, pretpostavljam da će ovaj album morati imati snažan pečat osobnosti i autentičnosti koja se „kuhala“ u Wishborough Greenu, Gilmourovom country imanju na kojem živi s obitelji.

Hoće li ovo istovremeno biti u neku ruku biti rukavica izazova bačena bivšem kolegi (interesantno je da je album izdan šetog rujna, baš na rođendan Rogera Watersa), koji se nije baš proslavio novom verzijom Pink Floydovog najboljeg ostvarenja i čiji se ponor između dvoje vrsnih individualaca nepovratno svakim danom sve više širi.

Između pojedinih kompozicija na albumu postoje glazbene minijature/ promenade (nešto slično kao na albumu „Pictures of an Exebition“, ELP-a) koje imaju sasvim logičnu ulogu iznošenja kratkih crtica iz života na selu. Primjerice uvodna „Black Cat“ osim posvete jednoj mački ima i simboličnu svrhu predstavljanja nove Fender Stratocaster gitare, normalno, crno obojane.

Poznata je činjenica prodaje njegove kolekcije gitara, pa se opravdano kod dijela obožavatelja javila zabrinutost hoće li s prodajom nestati i njegov prepoznatljiv, čaroban svijet akorda i solaža ostvarenih na tim statusnim instrumentima. Na sreću, iz prvog slušanja iz gotovo svake kompozicije prosto eruptira njegova nepresušna imaginacija, jedinstvena realizacija i uvijek prepoznatljivi sonoritet.

Inače album je familijarni produkt, osim poslovičnog sudjelovanja njegove životne družice Polly Samson (zadužene za liriku), tu su sinovi Charlie i Gabriel, te kći Romany Gilmour (vokal i harfa).“Malu pomoć“ svojih prijatelja dobio je od fenomenalnih glazbenika: Guya Pratta (član Pink Floyda, Thin Lizzy, Nick Mason’s Saucerful of Secrets); Stevea Gadda (svirao je s Chickom Coreom, Ericom Claptonom, Simonom & Garfunkelom, Jamesom Taylorom,Stelly Dan); Steveom DiStanislaom (provjereni bubnjar Davida Crosbyja), Toma Herberta.

U naslovnoj „Luck and Strange“ nema (makar po meni) ni traga aberacije u odnosu na opus matičnog mu benda, ustvari ovo je sasvim uspješno destilirana melodijska harmonija sloge i reda, te apsolutno ne predstavlja profaniran povratak u prošlost. Zbog odlične gitare, još boljeg vokala može se opravdano postaviti pitanje je li David Gilmour postaje novi Benjamin Button.

Naredna „The Piper’s Call“ (izdana kao pilot singl) nosi nastavak serafinske atmosfere s neskrivenom porukom carpe diem. Pjesma prepune glazbene igre sa optimističkim raspoloženjem koja nedvojbeno nosi Floydovski timbar, te širom otvara vrata nestrpljivom očekivanju slušatelja što ga čeka u nastavku.

A nastavak je kao iz neke bajke, simbioza gitare i vokala ponekad stvaraju meditativne trenutke iz kojih se teško vratiti u realnost.

Je li mi čini da „A Single Spark“ nosi pomalo zaboravljene vibracije „Fat Old Sun“ s albuma „Atom Heart Mother“? Fini i emotivan gitarski rukopis odlično je aranžerski uklopljen u bogatu instrumentalizaciju.

Pravo iznenađenje, ujedno i osvježenje albuma predstavlja emocionalno raskošna balada „Between Two Points“ u kojoj nedvojbeno dominira prekrasan, nježan vokal kćeri Romany u raskošnoj međuigri s očevom gitarom. Tata mora biti ponosan na svoj offspring. Inače, radi se o prepjevu pjesme iz 1999 godine britanskog indie dua The Montgolfier.

Melanholična „Sings“ kroz zamišljeni dijalog Davida i Polly pjeva o autorovom strahu od neizbježnog trenutka kada će morati napustiti ovaj svijet.

„Scattered“ (po meni najdraža, iako je objektivno teško izdvojiti najbolju) posjeduje iskrenu notu sublimacije i zahvalne uloge nositelja cijelog projekta, kompozicija je ovo koja s razlogom i ponosom nosi admiralski stijeg cijele glazbene flote. Njena veličanstvenost dobrim dijelom leži u činjenici da ju je uspio stvoriti čovjek od 78 godina. Pjesma je to koja nedvojbeno sadrži fragmente (one najbolje) iz Floydovskog glazbenog arsenala („Speak to Me“, „Echoes“), njihovu prepoznatljivu magiju. Od ovog novog Davidovog gitarskog mirakula naprosto se ježim kao i prilikom miljuntnog slušanja „Comfortably Numb“. Guitar power u svom najboljem izdanju.

Savršena vokalna kolaboracija oca i kćeri ostvarena je u keltski folkom obojanom „Yes, I Have Ghosts“, koja kao da je poslužila kao pravi sedativ u meditativnom doživljavanju ove idile.

Za kraj je ostavljena dugometražna verzija „Luck and Strange“- rasni je to blues uradak, zbir unikatnih glazbenih bisera stopljenih u jednu cjelinu u kojem dominira „jednostavnost“ Gilmorouve gitare, njena kristalna probojnost i uvijek prepoznatlljiva snaga oblikovanja priče u priči (ponekad uvjerljivija od same melodije), ovog puta u plemenitom srazu sa klavijaturskim fragmentima Richarda Wrigta. Riječ je o njegovom plemenitom zapisu na električnom klaviru i Hammondu iz 2007 godine prilikom Barn jama/sessiona kojeg se Gilmour sjetio i na svu sreću predočio Urbi et orbi osim svim ljubiteljima Pink Floyda i svima koji znaju cijeniti plemenite note.

Na kraju sam mišljenja da je ovim uratkom (sigurno najboljim u solo karijeri) David Gilmour posvetio iskrenu skrb o iskonskoj, kvalitetnoj, bezvremenskoj glazbi koja se se protivi pretjeranom unosu aktualnih glazbenih besmislica. Ovo je sigurno materijal koji nije rađen po protokolu, ovo je materijal nepatvorene artističke ekspresije, ovo je materijal bez incidentnog glazbenog izražaja i sadržaja.

Pitanje je što bi se moglo dogoditi nakon ovog albuma. Iskreno sumnjam da bi se opetovano mogao ponoviti sličan energetski naboj, sve ostalo bi bilo kontraproduktivno. Prije bih rekao da je ovo njegov veličanstveni labuđi pjev, pravo vrijeme za odlazak u velikom stilu, što bi obzirom na njegove godine i iskustvo bilo sasvim razumljivo. No, kao u staroj izreci, vrag nikada ne spava.