Masterplan / Metalmorphosis

Neposredno nakon što su otišli, ili bili otpušteni, iz Helloweena po okončanju turneje koja je uslijedila nakon najmračnijeg albuma „The Dark Ride“ (2000.), gitarist Roland Grapow i bubnjar Uli Kusch kontinuitet glazbenog djelovanja nastavili su s Masterplan. S pjevačem Jørnom Landeom (Ark, Millenium), basistom Janom–Sörenom Eckertom (Iron Savior) i klavijaturistom Axelom Mackenrottom su 2003. godine napravili fantastičan debitantski album „Masteplan“. Pravog heavy–power metal ‘monstruma’, koji je u tim godinama, doslovce, pomeo sve pred sobom.

Masterplan i album su oblikovali tadašnji europski heavy/power metal, dvije godine mlađi „Aeronautics“ još je koliko–toliko držao sve to skupa na okupu, no tada je počela nestabilnost u postavi, koja je dovela i do pada popularnosti. A i do kvalitativne neujednačenosti narednih izdanja. Konkretnije, osjetnog pada kvalitete. Kusch i Lande su otišli 2006., a pokušaj s Mike DiMeiom na „MK II“ (2007.) baš i nije nešto dobro prošao. Baš kao i s Landeom povratnički „Time To Be King“ (2010.), nakon čega on ponovno napuštA bend.

Tih godina su od originalne postave ostali Grapow i Mackenrott, da bi ju pred album „Novum Initium“ (2013.) popunili bivši basist Stratovariusa, Jari Kainulainen, i pjevač Rick Altzi (At Vance). Tu je svoju Masterplan priču okončao bubnjar Martin Škaroupka. Naredne godine donijele su kreativan zastoj, tek album Helloween covera „PumpKings“, na kojemu je novo ime bubnjar Kevin Kott (Almanac, At Vance). I kad su ga mnogi već polako počeli zaboravljati, Masterplan se lani opet (po)javio. Najprije s viješću da ima novog izdavača (Frontiers Records), pa potom da ima nove pjesme i da priprema novi album. 

„Metalmorphosis“ je šesto studijsko izdanje, nasljednik 13 godina starog, spomenutog „Novum Initium“, i dobrim dijelom otvara staru stranicu karijere benda. Masivan, zbijeni zvuk, teatralno–uozbiljena atmosfera i rekonstruirani osjećaj energije donijeli su propulzivnu kolekciju pjesama na tragu onih s ranih izdanja. Delikatnost umijeća komponiranja pjesama, koja donosi uravnoteženost između heavy metal energije, hard rock profinjenosti i opuštajuće power metal himničnosti, uz štogod progresivnih ideja i speed ofenzive, nešto je što je Masterplanu nedostajalo 20-ak godina.

Rick Altzi je sa svojim snažnim, hrapavim, urođeno ‘sirovim’, naravnim glasom gotovo dostigao ostavštinu Landea, zadržavši pritom osobnu prepoznatljivost. Žestoke i kombinatorne, staložene i glasne Rolandove gitare, s čvrstim, zrnatim riffovima i britkim, efektno razvučenim solažama, podsjećaju na najranije radove, a dramaturgiju u kontinuitetu podržavaju Axelove ‘cinematic’ klavijature. Ne samo u zamračenijim, orkestralnim pasažima, već i u povremenim synth ‘ispadima’. Gitare i klavijature, dojam je, prepustile su da ih vodi njihov pustolovni duh, a kreacija, raznolikost, rastrošnost i samoinicijativnost su odlike i nadahnutih ritam sekcija.

„Chasing The Light“ i „Through The Storm“ su melodični, žustri heavy/power naslovi himničnih refrena, razigranih solaža i pogonskog ‘pedalirajućeg’ bubnjanja, „Electric Nights“ u kontinuiranoj melodioznosti u sebi ima i dosta (hard) rock dodira, a „Shadow Man“ je robustan naslov srednjeg tempa.

Srednji tempo dominira i kroz “Pain Of Yesterday”, koju oblikuju i orijentalni zvukovi, slojevit solo i duboki, maksimalno zamračeni bas/bubanj ritmovi, a „Metalmorphosis“ je ozbiljna, gusto posložena pjesma, obilježena i sa synth uvodom, također dominantnog srednjeg tempa.

Ambijentalni, mračniji tonovi i totalni instrumentalni sklad vladaju pjesmom „Ghostlight“, a „The Call“ je najdulja stvar, 8-minutni progresivni ep u kojoj Masterplan pokazuje da još uvijek ima volje, snage i smisla izaći iz zone (heavy) metalnog komfora i upustiti se u ozbiljan sraz sa zahtjevnijim elementima progresive. I od njih složiti jako dobru pjesmu. Kakav je uostalom, i cijeli album. 

“Metalmorphosis” u svojoj srži predstavlja baš ono što mu i ime sugerira. Tranzicijski proces u reinterpretaciji sadržaja, koji u potrazi za preobrazbom zadržava osnovne forme Masterplanove elementarne postojanosti. I na tom putu, što je ključno, ostaje dosljedan sebi.