McStine & Minnemann / III

Kad se „male“ ruke slože, sve se može, sve se može.

Itekako, kada su u pitanju ovako vrsni glazbenici: Randy McStyne (Porcupine Tree, Steven Wilson,Tears for Fears) i Marco Minnemann (The Aristocrats, Joe Satriani, Dewa Budjana). Treba ovom prilikom spomenuti i njihove glazbene uzore: Queen, The Police, Frank Zappa, koji mogu predstavljati pouzdan vodič kroz glazbenu galaksiju ovog uvjerljivog dvojca.

Dakle, ovaj dvojac provjerenih glazbenika opet je uspješno ukrstio i spojio svoje glazbene putanje, te se nije  (na sreću) na ovom trećem po redu zajedničkom projektu upustio u puko, sterilno i nepotrebno iskazivanje  i dokazivanje svojih sviračkih sposobnosti nauštrb melodija, blistavih pasaža kojima obiluje ovaj uradak, pjesmama koje neće oduševljavati samo frikove tehnicizma; jer ovaj uradak svojom je svježinom, modernim pristupom,   željom za eksperimentiranjem,  stvoren da se ne zaboravi već nakon prvog slušanja. Prvenstveno pjeme s ovog albuma (sočne i bogate ritmom, a čiji su pasaži bogati emocijama) treba prvotno konzumirati srcem, a tek onda glavom.

S albuma se nedvojbeno može isčitati zajednička sinergija, usklađena strast, ravnopravno podjeljene kompozitorske uloge u odličnoj mješavini suvremenog prog rocka, fusion intarzija i sasvim solidnog (na momente baš blistavog) suvremenog popa. A sve to teče kapilarno, bez glazbene inkotinencije.

Shodno tome postavlja se pitanje na koje ciljane konzumente se odnosi ovih 11 različitih pjesama? Ono što je važno jest činjenica da bez obzira na raznolikost materijala jedna konstanta se provlači cijelim albumom, a to je da se profinjenost i relativna agresija slažu kao prst i nokat.

Album neočekivano otvara melodijski najmekša numera, akustična „Over the Bay“, očito podmetnuto kukavičje jaje, kamuflaža za nastavak žešćeg materijala kojeg nalazimo  u sljedećoj „Survive“ u kojoj je dvojac potegao dio iz svog teškog arsenala, uključujući i odlično posložene klavijature. 

„Tigress“ u svojoj početnoj ekspoziciji podsjeća na ponekad čudne, ali originalne akorde benda Yes, gitarski nastavak ima funkoidne odlike, sama melodija ima fine harmonije i višeslojne izmjene ritma.

„Free“ i „Green“  dokaz su kako njihova znatiželja seže godinama unazad, uspješno nam evocirajući  vrijeme najzrelijeg djelovanja vjerojatno najpotetnijeg tandema svih vremena – Lennona & McCartneya. Ujedno su dokaz do sada pomalo skrivenog, ili neotkrivenog McStineovog pop potencijala. Minnemannov doprinos komponiranju otkriva njegovu mračniju stranu koja savršeno korespondira u stvaranju ovog zajedničkog glazbenog univerzuma u kojem je McStine dokazao svoj gitarski potencijal, a Minneman svoj ritmički osjećaj za avanture.

Jer kako sam Minnemann kaže: „Na ovom albumu postoji izmjena inteziteta i  energije koju nismo imali na prva dva albuma. U par navrata baca vas iz ravnoteže,  zadržava vam pažnju, te želite nastaviti slušati“.

Slažem se u potpunosti.