Neopravdano je od strane medija (osim naravno talijanskih) zapostavljena glazbena scena naših susjeda s Apeninskog poluotoka. Počevši od otkačenog benda Area koji su bili nositelji prog rock, fusion i elektronske scene, preko bendova poput New Trolls koji su uspješno pomiješali prog rock s klasičnom glazbom (poslušajte odličan album „Concerto grosso per i New Trolls“), a ne spomenuti možda najpoznatiji talijanski glazbeni izvozni proizvod, bend Premiata Forneria Marconi (bili su na zajedničkim turnejama sa Emerson, Lake & Palmerom, te su izdali par izvanrednih albuma („Storia di un minuto“, „Per un amico“, „L’isola di niente“) bilo bi zaista neoprostivo. Osim toga članovi benda bili su instrumentalana pratnja, te aranžeri Fabriziu De Andrėu na njegovom (zaista) fenomenalnom albumu „Fabrizio De Andrė na koncertu“. Svakako treba spomenuti i odlične Banco di Mutuo Soccorso (njihov prvijenac iz 1972 godine apsolutno zaslužuje pažnju). Spomenuti bendovi su svoje najbolje trenutke ostvarivali u 70-tih i dijelom 80-tih godina, suvremena rock scena izbacila je sljedeća imena koja su dobro prodrmala osim domaće i internacionalnu scenu: Tazebao koji su s albumom „Opium Populi“ dokazali neuništivost i raznolikost psihodelije/prog rocka stavljajući u prvi plan tužnu sudbinu Katara uobličenu kroz objedinjenje glazbe, idealizma i aktualne umjetnosti; Maneskin koji su na plećima Damiana Davida, te svojim energičnim pristupom i solidnim materijalom naprosto osvojili Europu. Među novijim imenima treba napomenuti i suptilna harmonična, dark rock obilježja benda The Elephant Man s odličnog albuma „Sinners“.
Među ove velikane talijanske rock scene skromno su se (čini mi ipak zasluženo) ugurao i bend Messa (u prijevodu: liturgija, misa), bend čije je polje interesa i djelovanja doom metal (onaj melodiozni), a koji su svojim živim nastupima postali referentno ime tog žanra. Kvartet ovih glazbenika čine: Alberto Piccolo (gitara), Marco Zanin (bas), Rocco Toaldo (bubnjevi) i Sara Bianchin (vokal). Emancipirali su se od prvotnog Black Sabbath zvuka prvenstveno zahvaljujući kombinaciji psihodelije iz 60-tih, dark jazz zvuka (po uzoru na Dale Cooper Quartet), gotičarskog rocka s početka 80-tih, kao i mračnjaštva jedne Chelsea Wolfe.
A da su Messa „potajno“ slušali blues dokaz je hibrid delta bluesa i ubičajenog instrumentalnog metal arsenala u pjesmi nazvanoj „Reveal“, koja zasigurno predstavlja jedna od vrhunaca svakog njihovog nastupa u živo.
„Immolation“ sa svojim gotovo zajedljivon gitarom, gotovo umiljatim, intimnim tonovima uvijek je dodatni bonus u „ublažavanju“ utisaka koje nosi uobičajena energija ovakvog žanra.
„The Dres“ kroz svojih nešto više od osam minuta krije pravo ugodno iznenađenje ovog žanra, nešto kao što su to napravili Black Sabbath na svom četvrtom albumu uvrstivši u „zakonom određeni“ arsenal instrumenata i nezamislivu upotrebu sintetizatora. Messa su se opasno poigrali ( i apsolutno pogodili) uvrstivši trubu u srazu sa finom jazz gitarom, močnim riffom i uvjerljivim vokalom u moćno i zaista vrtoglavo finale. Nedvojbeno ovo je najartikularnija pjesma s albuma, apsolutni dokaz njihovog kompozitorskog sazrijevanja, apsolutni je PR za ovaj band.
Dok su na prethodniku „Close“ dokazali potentnost i ambicioznost, na najnovijem uratku osigurali su apsolutnu konfirmaciju, usklađenost materijala, dodatno su učvrstili sinergiju, na ovom četvrtom po redu albumu dodatno je apostrofiran Sarin vokal (topao, raznovrsan, uvjerljiv, ekspresivan, na momente hipnotizirajući i apsolutno ravnopravan s ostalim instrumentima) te je idealno posložen u srazu s gitarom, uklopivši se tako u stvaranju zvuka s obečavajućim budućim metastazama, a kojeg obzirom na parametre doom metala i nije lako održavati interesantnim, a još teže prevazići. A jedno je sigurno – Messa ni u kom slučaju nisu epigoni.
Album zaista predstavlja (za sada) svojom pažljivo izbalansiranom intimnom i opskurnom glazbenom arhitekturom uz radikalne postulate doom metala njihovu sigurnost u stvaranju nečeg važnog (i ne samo za domaću glazbenu scenu), iako je prilikom pisanja materijala Alberto Piccolo kazao sljedeće: „Shvatili smo da želimo stvoriti zvuk koji podsjeća na osamdesete godine. Prve pjesme stvorene su u fazi kada smo brodili za nas tada nepoznatim vodama, te smo ih morali rearanžirati jer smo željeli promjeniti iskustveni aspekt. Odlučili smo punu pažnju posvetiti svakom instrumentu na gotovo klinički način.“
Rekao bih da je materijal s ovog albuma, pažljivo njegovan vrt čiste metal ideologije u kojoj nema ni traga incidentnog glazbenog sadržaja.
Ukratko, ovaj album ne treba uspoređivati sa svekolikom europskom konkurencijom, treba ga samo pažljivo slušati i uživati u iskrenoj prezentaciji, jer su svojom liturgijom stali u besplatnu, za njih časnu službu za svoje slušatelje na njihovo očito zadovoljstvo.
Popis pjesama:
1. Void Meridian 04:28
2. At Races 05:59
3. Fire on the Roof 04:32
4. Immolation 04:46
5. The Dress 08:14
6. Reveal 04:54
7. Thicker Blood 08:44
Ukupno: 41:37
