Morrissey / Make-up is a Lie

U ona stara dobra vremena circa 1990., moj drug Čuči i ja smo znali ponekad nabaviti New Musical Express (poznatiji kao NME) preko jednog druga koji je radio u UK ambasadi u Zagrebu. U ta vremena nije bilo lako doći do strane glazbene štampe i te smo primjerke štovali kao neprocjenjivo blago. Jedna od glavnih zabava je bila pronaći kakav su novi nadimak skovali za vazdaprisutnu personu britanske glazbe – njegovo veličanstvo Stevena Patricka Morrisseyja. Moz, Mozzer, Mozque…nije bilo broja da ga nisu počastili nekom duhovitom kovanicom. Legenda o Smithsima je vrlo lagano hlapila, a sva britanska glazbena štampa je bila u sumanutoj potrazi za bendom koji bi ih zamijenio na upražnjenom tronu. A i Moz je izbacivao novu glazbu, pa je uvijek bilo razloga spomenuti ga u bilo kojem kontekstu. Naravno, bilo je to puno prije negoli se pretvorio u neku englesku verziju MPT-a.

No, neću vam sada prepričavati Mozzerovu povijest i kako je, od usamljenog, sobnog protestera i neumornog pisača pisama postao rock zvijezda. Dijelom zbog toga što bi svi ljubitelji glazbe trebali poznavati njegovu ranu povijest, a bogme i zbog toga što nisam pratio njegov rad zadnjih dvadesetak godina. Uglavnom, reći ću samo da sam naslutio neke probleme kad je objavio svoj drugi studijski solo uradak (Bona Drag je kompilacija singlova) naslovljen Kill Uncle (1991.). Tu se, naime, počeo otkrivati kao nepopravljivi rasist i tvrdokorni desničar. Ali, kako onda još nije bilo Interneta, njegovi ekscesi još nisu bili tako „javni“, pa se provukao bez canceliranja. 

Fast forward tridesetpet godina i eto nas kod njegovog valjda već šesnaestog albuma. U međuvremenu, naš je Mozzque proživio izlazak iz ormara, brojne pozive na canceliranje, prodaju autorskih prava, pljuvanje u Simpsonima, opaku boleštinu i koješta drugo. I evo ga, živ i zdrav, donosi nam novo poglavlje svog evanđelja. Kritika ga je, naravno dočekala „na nož“. Od prikazivanja Njegovog Palog Veličanstva kao potpuno poludjelog i pogubljenog starog kretena, do pljuvanja po svakoj noti koju je stavio na papir. Nije pomogla ni objava singla „Notre-Dame“, potpuno idiotske pjesme u kojoj SPM insinuira da su muslimani zapalili čuvenu katedralu, a vlasti su to zataškale. Kakav kreten, reći ćete. Drugi singl, „Make-up is a Lie“ opet spominje Pariz, sada kao propali grad, prekriven šminkom. Za treći singl odabrao je obradu svojih starih uzora Roxy Music „Amazona“ koja je zanimljiva, iako ponešto konfuzna pjesma (Brian Eno ih je već napustio) s dobrim gitarskim solom, a iz koje se opet može iščitati njegov „zanimljiv“ stav prema imigraciji. Dakle, očekivanja od albuma nisu mogla biti niža, pa je je sasvim logično da su svi skočili na palog čovjeka ne bi li dodali još kakav udarac nogom u pleksus.

Eh, kad bi stvari bile tako jednostavne.

Prvo i prvo, u današnjem Svijetu čini se ispravnim podržavati svakakve kretene osim ovih desničarskih. To im, naravno, daje za pravo da se osjećaju ugroženima, a kako svi znamo „osjećaj ugroze te lišava skrupula“. Rezultat su desničarska mahnitanja kakvima svjedočimo, a u konačnici imamo dva tabora koji se gledaju preko nišana i ne žele se saslušati, niti uzeti u obzir ikakve argumente za tuđi stav. Ne sviđa mi se ta podjela. No, valja reći i da stvari oko Morrisseyja i nisu tako crno-bijele, pa njegove izjave i stavove treba malo bolje proučiti. Ali za potrebe ovog teksta neka ostane „mahniti desničar“ – samo uzmite to za sa zrnom soli.

Drugo i drugo, Morrissey je oduvijek (barem od trenutka kad se odvojio od Johnnyja Marra) imao svoje „ups and downs“, pa bi na svaku dobru pjesmu došla i barem jedna koja jednostavno ne valja. U tom smislu, Make-up is a Lie i nije tako drugačiji od nekog njegova prosjeka. Primjerice, „Kerching Kerching“ je dobra pjesma na svim razinama u kojoj se kritizira vječno ganjanje karijere i novaca. „Zoom Zoom Little Boy“ je pokušaj da ukaže na svoje „pozitivne“ stavove (vegetarijanstvo) i izbjegne prišivenu jednodimenzionalnu sliku zlotvora. „Lester Bangs“ je posveta vlastitom idolu – baš onakva kakve je znao raditi u početku karijere. Ako niste za njega čuli, guglajte Lestera – riječ je o vrlo zanimljivom liku. Nije mi loša ni „Boulevard“ (iako generalno ne volim takve, „musical“ pjesme) koja kao da je napisana za neki drag show u Las Vegasu. Ni epska, reminiscencijska „Many Icebergs Ago“ nije loša, dapače. Zapravo, što više slušam, sve više pozitivnih stvari nalazim. Doduše, ima nekoliko pjesama na kojima zvuči umorno i kao da ga izdaje njegov vrlo specifičan glas, pa mi se čini da su neke snimljene prije dosta godina i tek sada izdane, dok je, recimo, nastupna „You’re Right, It’s Time“ snimljena jučer. Hm…Moz je ozbiljno bolestan čovjek…

Naravno, u polariziranom svijetu nema nekakvog „middle ground“, pa vrijedi ona „ako nisi s nama onda si protiv“. A naš jadni Mozzie je nekako dospio na onu drugu stranu s koje će se teško povratiti. Pročitao sam špekulaciju da je vjerojatan razlog to što su Smithsi bili fanatično obožavani, pa je prirodno da je sad klatno otišlo na sasvim drugu stranu. 

Kako sam u zadnje vrijeme preslušao uratke Mozzerovih suvremenika Billa Callahana i U2, mogu vam reći da Make-up is a Lie nije ni blizu najgori. Puno je sličniji ovom prvome po nekim dosta mudrim osvrtima na život i karijeru. Jest, desničarska sranja su užasna, ali ako zagrebemo dublje, naći će se tu dosta dobroga. Pjesme su u većini barem OK melodijski, a neke zvuče čak i puno „svježije“ i originalnije negoli biste očekivali. Naravno, za razliku od U2, koji i dan danas nastoje utržiti svoju kakti „političku ispravnost“ užasnim, programskim pjesama. Ako moram birati, dajte mi radije tog poštenog desničara. Ovdje sam ionako samo zbog glazbe.