My Morning Jacket / Is

Za ove dečke iz Kentuckyja sam prvi put čuo 2005., kada je nahvaljen njihov četvrti album jednoslovnog naziva Z. Nazvali su ga tako jer su, valjda, htjeli napakostiti glazbenim kritičarima i njihovim web-stranicama, a moguće i piratima koji su upisivali „Z“ u torrent tražilice. Nemam pojma, ali naslov je totalno bezveze.

Još je gori ovaj is. Smiješno je vidjeti objavljene recenzije u kojima piše „is is a new album from My Morning Jacket…bla…bla…“. A ni ime benda nije baš bogznašto pametno. Ali ‘ajmo ga nazvat „originalnim“.

Elem, taj Z je bio (i još uvijek jest) poprilično zanimljiv album s nekoliko sjajnih stvari. Kritika je nahvalila njegovu eklektičnost, a i publici se svidio, pa su dečki izašli iz relativne anonimnosti i postali relativno poznati. Na nekoj skali (recimo od 1 do 10), to je pomak s 3 na 6, a to nije zanemarivo. A ta „eklektičnost“ je značila da na albumu možete naći pjesmice nastale pod različitim utjecajim, od U2 („Gideon“) i novovalnog ska-kutanja recimo Madness ili Specialsa („Off The Record“), pa sve do čiste psihodelije United states Of America („Into The Woods“) i middle-of-the-road američkog poprocka 70ih a la Supertramp i Steely Dan („Anytime“). Te su pohvale ponajviše zaslužili jer su svim tim utjecajima dodali neki svoj štih i šarm južnjačkog rocka u stilu svojih zemljaka Lynyrd Skynyrd. Već iz samih ovih navoda pomislili biste da je to nekakav nepodnošljivi mumbo-jumbo, ali tomu nikako nije tako. MMJ su iz svega toga uspjeli kreirati nešto sasvim svoje, ujedno i zabavno i originalno. Unatoč mračnoj, završnoj „Dodante“,  Z je jedan vrlo veseo album i lijepa posveta uzorima.

Gledajući njihovu dotadašnju diskografiju, Z je bio popriličan eksces. Oni su se naime, dotad kretali unutar ugodno im poznatog žanra, spomenutog južnjačkog roka, nešto malo omekšanog u skladu sa indie konvencijama. Njihov prvi album The Tennessee Fire iz 1999. (nisam odgonetnuo zašto bi band iz Kentuckyja tako nazvao svoj debi) je pretežno akustična i „fjakava“ verzija Lynyrd Skynyrd, s malo „čudnog“ fraziranja kakvo upražnjava, recimo Neil Young (strašno fora pjesma „Old Sept Blues“), a i slijedeća dva – At Dawn (2001.) i It Still Moves (2003.) su na sličnoj liniji, ali uz nešto više „struje“.

Malo faktografije: osnivač, vokalist, gitarist i glavni stvaratelj benda je Jim James (ponekad se potpisuje sa Yim Yames), a prati ga suosnivač Tom Blankenship (bass), te naknadno pridruženi Patrick Hallahan (udaraljke), Bo Koster (klavijature) i Carl Broemel (gitara). is je njihov deseti album. Kažu i da je jako značajno što ga je producirao stanoviti Brendan O’Brien koji u karijeri radio s hrpom velikih bendova kao što su Pearl Jam, Soundgarden, Rage Against The Machine,…

Zašto sam cijelu ovu priču počeo s albumom Z i zašto nisam spomenuo što su radili nakon toga?

Dva su razloga: prvi je da su se dečki nakon Z malo pogubili pa su njihovi uradci bili, blago rečeno, bezveze, a drugi i očitiji jest da između Z i is postoji neka nimalo tajna veza. Naime, vrlo su slični. Unatoč tome što nema mračnog pandana krasnoj „Dondante“, i is je veseo album i lijepa posveta uzorima. Mogu zaključiti da su dečki odradili nekakvu pokoru, shvatili svoju grešku i opušteno odradili vrlo dobar album koji počinje zaigranom folksy pjesmicom brzog ritma u kojoj Jim traži društvo s kojim bi podijelio svoju sreću u „here and now“. Baš dobar i slikovit prikaz cijelog albuma.

Istrzana rokerica „Half A Lifetime“ vas poziva da uživate u životu, pijete, pjevate, plešete i isprobate sve što možete, dok još stignete, a slijedeća „Everyday Magic“ vas uz odnekud poznati rifić, opet poziva da se veselite odmah, spajajući tako motive prve dvije.

„I Can Hear Your Love“ je pomalo infantilna pjesmica nebitnog teksta koja zvuči kao neki ljetni hitić iz 70ih, ali nije neslušljiva.

„Time Waited“ nam govori o tome da će nam vrijeme isteći i da se…već pogađate…zabavljamo odmah, u stilu nekakve retro balade (podsjeća na Richarda Hawleyja) i uz zanimljiv klavirski rif i krasnu gitarsku dionicu. Baš dobra pjesma kakvih nećete naći puno u aktualnoj glazbi.

Prevladavajuću temu ste skužili pa nema potrebe da vam prepričavam svaku pjesmu jer slijedi vam niz odličnih, stilski različitih pjesama odlično odsviranih i produciranih, a od kojih bih istakao rokericu „Squid Ink“ u stilu Jacka Whitea i „River Road“, rock baladu koja strašno sliči hitu „Black Velvet“ Alannah Myles („dijeli“ s njom ritam sekciju), ali odlazi u nekom drugom, boljem smjeru, uz nenametljivo, lijepo pikanje po gitari.

Dakle, MMJ su nam poručili da se opustimo i zabavimo sad i odmah, jer nam vrijeme leti. A rekao bih da su se baš tako i oni opustili radeći na is i time stvorili baš dobar i zabavan album, skoro jednak onome Z od kojega je prošlo (nevjerojatno, ali istina) punih 20 godina. A kao da je jučer bilo…