Kim Wilde / Closer

Kad je Kim Wilde objavila svoj eponimni debi album, ja sam imao 13 godina. Cura divlje plave kose, nježno bijele puti i napućenih, punih usnica, jednostavno odjevena u bijelu majicu i traperice bila je san svakog pubertetlije u to vrijeme, pa je jasno da niti ja nisam ostao imun na njezine čari, dapače. Njezini spotovi „Kids In America“ i „Chequered Love“ vrtili su se na TV-u praktički svakodnevno, a njezin, pažljivo osmišljen image sexy rokerice pogađao je ravno u sridu. Najlakše ju je bilo opisati kao britanski odgovor na Blondie što je ona nesumnjivo bila u marketinškom smislu, ali ruku na srce, glazbeni značaj i kvaliteta Debbie Harry i njezina benda su za Kim bili nedostižni. Zapravo, sve oko Kim je zaudaralo na „fejk“, ali cura je bila toliko zgodna da je bez problema mogla prodati snimku tonske probe u milijunima primjeraka. Također, Kim je imala i poseban glas – za razliku od pomalo punkerski agresivnog pjevanja Debbie Harry – zvučala je kao ranjiva, ali žilava curka s nešto malo većim rasponom. Pomoglo joj je i to da su Blondie već bili u slobodnom padu, pa ih je valjalo zamijeniti na taman pokrenutom MTV-ju. Enivejz, vinil je izdan u SFRJ gotovo istovremeno kad i u ostatku Svijeta, pa sam ga pribavio u lokalnom Jugotonu.

Dakle, taj i takav debi naše Kim donio nam je dva spomenuta singla i još osam pjesmica nekakvog synth-popa koje su žanrovski šetale od bubblegum rocka do nekakve varijante ska-kajućeg novog vala. Sintesajzeri su dominirali zvukom u koji su bili umiksani nekakvi gitarski rifići. Uglavnom, glazbica za osmoškolce – baš takva da napuni tinejdžerske časopise obiljem slika i anegdota o našoj zvijezdi.

Da nije riječ o ozbiljnoj glazbi već o marketinškom projektu, dokazao je već njezin sljedeći album Select (1982.) kad je njezin image potpuno izmijenjen u nekakvu emotivnu, ranjenu femme-fatale koja čeka svojeg dragog da se vrati iz Kambodžanskog rata, baca ljubavna pisma s mosta i izaziva vas da ju „uzmete večeras“. U mom su se životu do tada već dogodili U2 i Kim je arhivirana, zajedno s ostalim synth-pop atrakcijama. Odbacio sam ju jednako brzo kako je ona odbacila svoj prvotni, pomno osmišljeni imidž.

Moje odbacivanje nije zabrinulo Kim, pa je nastavila redati hitove i izgledati bolje nego ikad. I ona i njezina publika su odrasli, pa su bijelu majicu i traperice zamijenile dekoltirane mini haljinice i kompletići s capri hlačicama koji su isticali njezinu zavidnu figuricu. Tako je dogurala do 1988. kada je izdala album Close, komercijalno najuspješniji uradak s nekoliko hitova, među kojima i „You Came“.

Iako je ostala aktivna kroz 90-e i kasnije, tu i tamo izdajući kakav albumčić, njezina zvijezda je nakon toga počela blijediti, a šira publika ju je zadnji put imala prilike vidjeti u spotu „Anyplace, Anywhere, Anytime“ koji je odradila zajedno s Nenom („99 Luftballons“), još jednom ocvalom zvijezdom 80-ih, a zapravo je riječ o obradi Nenine pjesme iz 1984., „Irgendwie, Irgendwo, Irgendwann“.

Iako ni malo ne pratim modu, do mene je doprla informacija da su 80-e opet „in“, pa me ne čudi da se je našlo dovoljno investitora koji bi uložili u novi album ikone popa iz te dekade. Međutim, čudi me volja 65-godišnje žene da ponovno skakuće po pozornicama klubova i zabavlja nostalgične penzionere. Znam, znam,… šezdesete su nove četrdesete ili tako nešto, ali mi se čini da sve to ima smisla ako se radi o stvarno kvalitetnoj glazbi čiji uspjeh nije zasnovan na barem 70% sex-appeala. Nitko ne ide gledati Stonese – njih se ide slušati. Razumijete što vam želim reći, jelda?

Bilo kako bilo, Kim Wilde je izdala album Closer kao nekakav nastavak gore spomenutog Close iz 1988., a što je jasno pokazano naslovnicom koja je praktički ista. A što je s glazbom?

Nastupna „Midnight Train“ zvuči kao nešto s Kiminog prvog albuma – jaki sintesazejrski rif i čvrst ritam napadnu vas odmah. Ima tu i neke gitarske solažice. Kimin glas zvuči OK sve do refrena kada se može skužiti da su godine neumoljive. Tekst nesuvisao – što, pobogu, znači „Smoke without fire is a hydro blast“?

Još je gore u sljedećoj, kvazi-rokerskoj „Scorpio“. Kim nikad nije mogla dosezati visine („gornje lage“ – rekla bi Martina Tomčić), a ni sada takvi pokušaji ne zvuče baš dobro (da ne budem pregrub). Drž’ se ti sredine, draga naša Kim, gdje ono simpatično u tvojoj boji glasa još uvijek opstoji. 

Da skratim, „Trail Of Destruction“ zvuči točno kao da ste zalutali u neki diskač 1986. godine; od „Sorrow Replaced“ bi čovjek očekivao više obzirom na uključenost Midgea Urea (Ultravox), ali melodija je nekako „meh“, pa unatoč bogatijim teksturama sve zvuči kao neki eurovizijski pokušaj; isto vrijedi i za „Lighthouse“, predimenzioniranu synth baladu s nešto smislenijim tekstom; „Love Is Love“ je punokrvna CRO-dance ljiga blesavog teksta („…love is you, love is me…“); „Rocket To The Moon“ je stereotipna powerpop pjesma simpatičnog refrena, neloše izvedena; „Hourglass Human“ je nekako baš prosjek albuma – ne baš inspirirana ali nije ni da će uvrijediti vaše profinjene bubnjiće – OKish za žanr, ali u „velikoj slici“ baš bezveze; „Stones And Bones“ je opet „more of the same“, a završna „Savasana“ je pjesma zgodnog i primjerenog teksta o osvrtu na proteklo vrijeme i život. Počinje kao Madonnin „Save A Prayer“, a onda se ubacuje beat ukraden izravno iz pjesme Vienna koju je Midge Ure napisao 80-ih za svoj bend Ultravox. Unatoč tome, ne bih pjesmu nazvao plagijatom – više zvuči kao posveta jednom dobu i zvuku koji su sada vremenski daleko iza naše Kim, ali su još nazočni „u srcu i duši“. Malo prvoloptaški, ali razumljivo. Kako rekoh, sve oko Kim je bilo fejk i tih davnih 80ih, tako da je sada barem nešto u njezinoj glazbi autentično – nostalgija.

Sveukupno, Closer će se zasigurno svidjeti nepopravljivim nostalgičarima koji su 80-ih obilazili diskoteke i u glazbi ne traže više od dobre zabave. Nikako se ne može reći da album pati od plagiranja, iako se nerijetko čini da smo sve to već negdje čuli. No, riječ je o jednoj uskoj glazbenoj niši koja se je odavno potrošila i ne može iznjedriti nešto radikalno i/ili originalno. 

No, čini se da ništa ne može zaustaviti revival svega iz 80ih, tako da vam je najbolje pripremiti se na bombardiranje nostalgijom. Evo nam i Alphaville stižu u Zagreb…