Lucy Dacus / Forever Is A Feeling

Lucy Dacus je „indie“ kantautorica koja nam dolazi iz američke selendre Mechanicsville, Virginia.

Lucy Dacus je i jedna od tri djevojke koje čine projekt boygenius, bend koji je 2023. odnio 3 Grammyja (alternativni album, najbolja rock pjesma i najbolja rock izvedba).

Lucy Dacus je lezba.

Lucy Dacus nije John Lennon (zapravo, po analogiji John/Jane Doe, trebao bih napisati „Jane Lennon“).

I tu bi ova recenzija mogla završiti, ali biste vjerojatno ostali zakinuti za puno pojašnjenja. Zato ću se malo potruditi kako bih vam pojasnio važnost gornjih tvrdnji.

Prvi put sam čuo Lucy kad je izašao njezin album Historian (2018.), otprilike u isto vrijeme kad sam čuo i EP boygenius istoimenog benda. I dok mi se ovaj EP učinio kao OKish, pa sam ga odložio u mračniji kutak fonoteke koju nosim u glavim, uvodna pjesma s Historiana, „Night Shift“ je završila na mojoj Deezer listi favorita i vrtila se manje-više redovito tijekom vožnji na liniji ZG-KŽ.

„Night Shift“ je jedna lijepa indie baladica koja odgađa pripjev pa kad eksplodira proizvodi neizbježni WOW efekt neodoljivim pripjevom. Riječ je o doista sjajnoj pjesmi izvanserijske melodioznosti. Ono što čini da odskače od većine drugih je i zanimljiv tekst o neugodnom raskidu. Naime, Lucy poručuje svojoj ljubavnici i cimerici da nastavi raditi „od 9 do 5“ a da će ona raditi „noćnu“, samo kako se ne bi srele. Totalna fora. Ostatak Historiana nisam nešto upamtio, ali očito nisam našao u njemu ni ništa loše kad mi je Lucy dospjela na watch listu. Ipak, propustio sam njen slijedeći uradak Home Video, ali to ispravljam upravo dok pišem ove redove.

boygenius su se vratili na scenu 2022. sa albumom The Record i pobrali panegirike i gore spomenute Grammyje. Za neupućene, uz Lucy, boygenius čine Julian Baker i Phoebe Bridgers, obje sa vlastitim solo karijerama. Navodno su obje, kao i Lucy, lezbe. Već na prvo slušanje The Record, istaknula mi se pjesma „True Blue“, doista sjajna mid-tempo melodična pop pjesma sa fantastičnim gitarskim uvodom i prekrasnim refrenom. Tema pjesme je problematična veza u kojoj protagonistica pomalo pati jer nije mogla odoljeti dominantnoj i abrazivnoj partnerici koja ju privukla svojim avanturističkim duhom, pa sad imaju problem u svakodnevnom, „mirnom“ dijelu života i veze. Pjesmu je, naravno, napisala Lucy.

Now, you catch the drift?

Malošto se promijenilo u životu Lucy Dacus od spomenutog Historiana do danas, čini se. I ovaj njezin četvrti solo album Forever Is A Feeling je prepun slatkih laganih do mid-tempo melodija i problema s vezama. Album otvara nekakvo zagrijavanje gudačkog kvarteta nazvano „Calliope Prelude“, ali prije negoli postane iritantno, pretoči se u vrlo dobru (pogađate) mid-tempo pjesmicu „Big Deal“ koja doista jest „big“ na melodiji i od tog trenutka ste u nježnim rukama naše Lucy koja vas vodi kroz svoj svijet dvojbi i sumnji u vlastite nazore. Ako vam je ovo prvo iskustvo, dobri su izgledi da će vam se svidjeti. Međutim, ako ste senior i poslušali ste ranije uradke i Lucy i boygenius, pomislit ćete da ste pomiješali ploče/diskove u omotima i da ste uzeli neku staru. Lucy koristi iste fraze, iste „udice“ i skoro iste melodije i rifove koje je koristila i na prethodnim albumima. Čak je i prepojačana (neznam kako drugačije prevesti termin „overdriven“) gitara mjestimično ponovljena, ali ni približno tako primjereno kako je to na „Night Shift“. Kao i meni super draga Lana Del Rey, Lucy se, čini se, našla u limbu proisteklom iz vlastitog uspjeha, pa je zalutala u šumi manjka inspiracije.

Valja napomenuti da, ipak, postoje i iznimke. „Limerence“ je zgodna cabaret pjesma u maniri Scotta Walkera ili – još bolja usporedba – Rufusa Wainwrighta, a „Bullseye“ je vrlo moderan duet sa superzvijezdom Hozierom, za koju mi nije jasno da nije izdana kao prethodni single. „Come Out“ me neodoljivo podsjeća na Joni Mitchell iz ranijih dana. Baš zgodna folksy pjesmica uz koju možete zamisliti omladince i omladinke kako plešu iz logorsku vatru.

Gledajući recenzije objavljene na Pitchforku i Allmusic, vidim da su joj ovi prvi zamjerili nesrazmjer između tema o kojima pjeva i zvuka koji njezinu poeziju prati, dok su je ovi drugi pohvalili na „suptilnoj dramatizaciji kojom je obogatila svoju glazbu a da nije ugrozila tihu iskrenost po kojo je poznata“. Pa vi sad donesite sud…

No, evo mog suda: Lucy je spretna kantautorica i njezino spominjanje Kaliope, muze harmonije i poezije, nikako nije bezveze – Lucy zna s melodijama, a bogme i s riječima. Forever Is A Feeling je album u kojem se može uživati, ali njime nije napravila značajan iskorak obzirom na svoju dosadašnju diskografiju. Možda je to rezultat pritiska „velike“ etikete jer je ovo njezin prvi album za Geffen na koji je upravo prešla s legendarne, nezavisne Matador Records. Bilo kako bilo, preporučam da se na te 43 minute prepustite Lucy i prosudite za sebe. Ako ništa drugo, naučit ćete što su teške veze i kako se istima nositi.

Dugujem vam pojašnjenja početnih tvrdnji, pa evo:

Kad kažete „indie kantautorica“ iz američke nedođije, jasno vam je, otprilike, kakvu glazbu možete očekivati – laganu, zasnovanu na gitari, melodičnu.

Iako meni činjenica da je netko odnio 3 Grammyja ne znači apsolutno ništa, možete pretpostaviti da nije riječ o nečem neslušljivom ili, nedajbože, loše produciranom.

To što je Lucy (kao i kolegice iz boygenius) lezba, ili na bilo koji drugi način queer, nema apsolutno nikakve veze s njezinom glazbom. Samo sam vas htio iznervirati. Ljubavni problemi i veze kakve ona oslikava nisu ničim spolno određeni, oni su svakodnevni i normalni, tko god bio u igri. Njezine pjesme treba odslušati bez predrasuda i shvatit ćete da ste vjerojatno proživljavali iste sentimente.

A kad sam je stavio u istu rečenicu s Lennonom, htio sam reći da ne očekujete raznovrsnost i nadljudsku imaginaciju. To jednostavno nije realno.