Myrath / Wilderness Of Mirrors

Iako je do tada iza sebe već imao četiri studijska albuma i 18 godina postojanja (od 2001. do 2006. kao Xtazy), za sastav Myrath („Nasljeđe“, prevedeno s arapskog) ozbiljno se čulo 2019. godine, kada je postao prvi bend iz Tunisa koji je potpisao diskografski ugovor s međunarodnim labelom. Njemački earMUSIC i peti album „Shehili“ katapultirali su ga u metalnu orbitu i široj publici pokazali o kako dobrom bendu se radi. Dobrom, i što je još važnije, bendu autentičnog zvuka. A to baš u novije vrijeme i nije lako (pro)naći.

Nošen mega-hitom „Dance“, praćenog raskošnim videospotom, album je u kratkom roku probio sve barijere koje su mu se našle na putu i Myrathu širom otvorio vrata svjetskih pozornica. Uslijedile su opsežne turneje na kojima se publici imalo prigodu pokazati da i iz njihovog dijela svijeta, sa sjevera Afrike, dolazi kvalitetna metal glazba. I prigodu sebe prometnuti u jednog od glavnih promotora, ne samo geografskog područja, već i glazbenog pravca kojeg prezentira. Kojeg oni sami nazivaju “Plamteći pustinjski metal”, a mi ćemo u nastavku otići malo više u širinu tog pojma.

Šesti album „Karma“, izašao 2024. na krilima značajnog međunarodnog uspjeha, baš i nije nešto ‘legao’, ne pamtim ozbiljno nijednu pjesmu i sa zanimanjem sam čekao (n)ovo izdanje. Koje je stiglo i ranije nego sam se nadao. Sedmi album „Wilderness Of Mirrors“ je, to se osjeća od prvih tonova, pokazao da proslavljeni „Shehili“ nije bio ‘labuđi pjev’.

Na njemu Myrath nastavlja svoje avanturističko putovanje u kojemu kroz prepoznatljivu, sebi svojstvenu fuziju progresivnog i melodičnog (heavy–power) metala s elemenata sjevernoafričko/orijentalnog melosa, euforičnog, kolorističnog zvuka i jedinstvene epske atmosfere istražuje krhku granicu između stvarnosti i iluzije. Naslov je ‘posuđen’ od knjige dvostrukog agenta CIA-e koji je, nakon povratka s misije u Rusiji, koristio te riječi kako bi opisao što je doživio. Osjećaj boravka u svijetu u kojem više ništa nije jasno, gdje se sve može manipulirati, u kojem ste stalno okruženi verzijama istine, ali nikada samom istinom. 

Iako se ne radi o konceptualnoj priči, pjesme odišu cjelovitošću, jedinstvenošću i povezanošću, (po)složene su, intenzivne, duboke, posvećene, na momente kaotične, a u kontinuitetu iskrene.  

Značajniji su nego inače zvukovni utjecaji arapsko-orijentalnih melodija i ritmova, impresivnih harmonija solo i zborskog pjevanja, raskošnih orkestracija, bujnih instrumentacija, kontinuiteta pokretljivosti i dinamičnosti, te konzistentne uzlazne putanje. Uglađena, moderna, ali i konceptu prilagođena, autentična produkcija omogućava potpunost doživljaja svih elemenata ove priče. 

Od izražajnih, emotivnih, ali i ozbiljnih Zaherovih vokala odlučnih u suočavanju s izazovima, preko prozračnih Malekovih gitara istaknutih heavy heavy riffova i profinjenih melodičnih solaža, pa ugodnih, plovećih Kévinovih klavijaturističkih i nježnih, akustičnih piano pasaža, sve do čvrstih, podupirućih, elastičnih Anis / Morganovih bas’n’ drum ritmika. Baš ono, u svim segmentima posložen i presložen, izuzetno ugodan, lijep, slušljiv, ali i intrigantan, zamršen i osebujan album. Na kojem je bend (opet) pokazao da je glazbeno talentiran i da itekako dobro zna napisati kvalitetnu pjesmu.

Filmsku dramatičnost, kao jednu od ključnih karakteristika albuma, dovodi sa sobom već uvodna kompozicija prog-metal struktura „The Funeral“, „Until The End“, duet s Elize Ryd iz Amaranthe kombinira uljuđenost orijentalnih melodija s nepatvorenom energijom metala, a „Breathing Near the Roar“ moćna je, tečna pjesma s (po)najvećim utjecajima orijentale, izraženim bubnjarskim radom i uzvišenim refrenima.

“Les enfants du soleil” snažna, ali i duboko emotivna pjesma govori o djeci koja odrastaju u teškim uvjetima, kojoj uz bendov metalni identitet, snažnu potporu daje zbor studenata iz Glanum Rock School. „Still the Dawn Will Come“ s povremenim pop-metal ritmovima vjerojatno ima najjači hit-potencijala, a uz pjevno-pamtljive refrene i energične vokale, promovira i izvrsne solo dionice koje efektno nadopunjuju groove riffovi, razigrani bubnjevi i titrajući bas.

„The Clown“ je još jedna u nizu snažnih, dubokih, misaonih pjesama, s utjecajnim bliskoistočnim interludijem, efektnim solo dijelovima, koji su i uvod u prelijepu osjećajnu power baladu „Soul of My Soul“. “Through The Seasons” za kraj albuma donosi novu dozu metalne odlučnosti, orijentalne ambijentalnosti i emocije i s ponešto groove ritmova i kombinacijom razigrano-optimističnih s emotivnim, uhu ugodnim tonovima violine, na sjajan način zaokružuje ovu priču.

„Wilderness Of Mirrors“ je, da rezimiramo, jako dobar album. Prostran, ekstenzivan, moderan, a opet suptilan, detaljan, koncizan i tradicionalan, album je to čiste metalne snage, orijentalne magije i teatralnog dizajna. Soundtrack za neki dobar pustolovan film i(li) ogroman potencijal za ‘žive’ nastupe. Kako god, i gdje god, vrijedan pune pozornosti.